Priča o Apollu, prvom ratnom kinu

Za preživljavanje je potrebno nekoliko stvari, ali za život nam treba i nešto više. Za mnoge ljude, to 'nešto više' jesu umjetnost i kultura, a tako je bilo i tokom opsade Sarajeva, kada je u opkoljenom gradu djelovalo prvo ratno kino Apollo. 

Piše: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

Ovaj fenomen u fokusu je novog filma sarajevske vizualne umjetnice Šejle Kamerić, kojeg je sama autorica okarakterizirala kao 'kratki umjetnički dokumentarac'. 

Film Apollo: Prvo ratno kino prikazat će se večeras, 17.08. od 23,00 u Obala Art Centru. 

Šejla Kamerić za Radiosarajevo.ba govori o filmu: 

"Ideja za film rodila se kada je moj prijatelj i kolega Almir Palata Prle pronašao izgubljeni smimak iz rata na VHS kaseti, na kojoj je bio materijal što ga je snimao Srđan Vuletić Glava. Film je govorio o kinu koje je u ratnom Sarajevu djelovalo u prostorijama Obala art centra, a mnogi od nas ostali su fascinirani činjenicom da uopšte postoji. S obzirom da ove godine obilježavamo dvadeset godina ratnog kina Apollo, vlasnik snimka uputio mi je poziv da uradim kratki film o tome.  

A onda se u cijelu pricu uključio Mark Cousins, filmski kritičar i redatelj koji je u vrijeme rata bio direktor Edinburg fim festivala. Mi smo, naime, u Apollu u vrijeme rata imali retrospektivu Edinburškog festivala. Mark je, dvadeset godina nakon toga, takođe dao svoj doprinos za film. Tu je i materijal sa tadašnje TV BiH, fotografije Milomira Kovačevića Strašnog, a film se završava pjesmom grupe SCH.", govori autorica 

Ratno kino Apollo ime je dobilo po prvom kinu u Sarajevu otvorenom 1912 godine koje se zvalo Apollo. 

Na pitanje kakve je uspomene vežu za pomenuti period, Šejla Kamerić kaže kako nije mogla odbiti poziv, upravo zbog toga što joj je u ratu iskustvo ratnog kina bilo jako bitno. 

"To iskustvo je uticalo na ono što smo u narednih dvadeset godina uradili i preživjeli. Voljela bih da se film shvati kao slavljenje života i umjetnosti i svega onoga što smo tada radili i sada radimo. MIlan Cvijanović, u to vrijeme umjetnički direktor ratnog kina, u filmu kaže kako je za preživljavanje potrebno nekoliko stvari, ali za život treba nešto više. Za njega i ljude iz Obala art centra to je bilo kino. To i jeste poruka filma, da sve ono što mi i sada radimo, a to su umjetnost i kultura, jesu ono što čini život".