Nebojša Šerić Šoba: U rovu na brdu Žuč

UPOZORENJE: Prilozi objavljeni u rubrici "Na vlastitu odgovornost" autentični su zapisi građana koji su preživjeli opsadu Sarajeva. Tekstovi mogu sadržavati nepristojne izraze, crni humor ili eksplicitne opise ratnih dejstava i njihovih posljedica. Tekstove u ovoj rubrici čitate na "vlastitu odgovornost".

Piše: Nebojša Šerić Šoba za radiosarajevo.ba

“Bijele njive, bijeli dani,
Kraj obale sjedim, kraj obale čekam…”

Umirao sam od šege dok sam u sebi ponavljao stihove anonimne dobrinjske death-kill-trash-metal grupe “Xenon”, koja se samo jednom pojavila u javnosti na koncertu u “Slozi” daleke 1994-te. Došli su pod granatama zadihani na tonsku probu, popeli se klimavim stepenicama na stage, i kao najveće zvijezde sa “hevi metal” pozdravom (ruka je podignuta u zrak, šaka je stisnuta, a samo kažiprst i mali prst ostaju uspravljeni, imitirajući tako rogove na glavi đavola) su otpozdravljali grupi svojih izblajhanih obožavateljki i prijatelja - metalaca u poderanim teksas jaknama koji su ih iz zadnjeg dijela dvorane bučno bodrili uz par flaša “Dalmatinke”, kao da je u pitanju Metallica ili Megadeth.

Nikada u životu nisam slušao bend koji je bio tako mučno raštiman, nikada nisam mislio da je tako nešto moguće. Čak su se i oni između sebe u nevjerici zagledali, neuspješno pokušavajući da komuniciraju uz nesnosnu buku koju su stvarali. Svako je nešto solirao na svom instrumentu, bilo je potrebno pokazati vještinu ispred nas ostalih muzičara koji smo čekali na svoj red za tonsku, bilo je potrebno uvjeriti sve prisutne da je virtuozna solaža ipak glavni dio svake pjesme.

Tekst koji su ponosno obznanili tu večer je bio definitivno jedan od najgorih u istoriji poezije grada Sarajeva (a i šire). Ali, dobili su svoju priliku i iskoristili su je; na “oduševljenje” nas prisutnih, koji smo se valjali po podu od šege (za razliku od već pomenute male ekipe metalaca - prijatelja benda, koji su već poodavno tekst znali napamet i pjevali ga sa totalnom ozbiljnošću).

Smijao sam se u sebi svemu i svačemu da bih ostao budan, dok sam nastojao da se ne pomjeram, umotan u prljavu i ušljivu ćebad, sjedeći na komadu trulog drveta koji je spajao dvije strane iskopane rupe unutar smrznutog, na brzinu iskopanog tranšeja. Ono malo struje što je bilo u baterijama je presahlo još oko ponoći dok sam slušao top listu radija “Zid” i raznorazne gluposti i šale koje su valjali voditelji i njihovi gosti.

Pokušao sam da baterije malo ugrijem ispod guzova, ne bil’ možda toplota donijela malo energije i prolongirala rad prijemnika, da eventualno čujem još neku pjesmu ili šalu. Ali sve je bilo uzalud. Baterije više nisu imale života u sebi, iscurili su iz njih svi elektroni kao da ih nikada nije ni bilo.

Poznavao sam kompletnu ekipu radio stanice, mala družba lijepih i dobrih ljudi, koji su nas humorom i muzikom održavali u životu tih turobnih i mračnih ratnih godina. Top lista Radio Zida je bila jako prestižna među lokalnim bendovima, dobiti bilo kakvo mjesto na top-listi je značilo mnogo, bila je prava čast biti među prvih 10 subotom uvečer. Jama i Aida su emisiju vodili besprijekorno, miksajući u pauzama pjesama lokalnih bendova tek pristigle hitove iz spoljnog svijeta, koji su nekako ipak stizali velikom brzinom, tek odštampani i objavljeni daleko od opsade grada, doneseni od stranih novinara ili naprednijih UNPROFORaca. Radio je imao odlične džinglove, svaki aspekt produkcije je bio znalački pokriven. Sve je bilo savršeno…osim nas slušalaca na drugoj strani, koji smo kuburili sa strujom, baterijama i signalom.

Nisam bio u situaciji da bih se mogao bezbrižno smijati. Sjedio sam u najgorem i najisturenijem rovu na vrhu smrznutog i avetinjskog Golog brda, na toj prokletoj Žuči, koja je već odavno izgledala kao neki asteroid pun kratera, gdje su minobacačke granate padale u pravilnim vremenskim intervalima, po uhodanim koordinatama neke planšete-mape iza koje je neki gedža u godinama, brkat i pripit, u toploj i suhoj (obavezno zadimljenoj) prostoriji određivao “šta treba pokrit” tu večer. A sve to u koordinaciji za tromblonima i konstantnom municijom manjeg kalibra, koja je ipak zavisila od dosade pojedinaca, straha, predostrožnosti ili pak sujevjerja.

Smjena je trajala 24 sata jer preko dana nije bilo moguće prići tom isturenom i “zavaljenom“ rovu bez rizika od snajperskog metka po sred čela. Cijela linija je bila na brzinu postavljena, godinu dana prije se desio neprijateljski napad koji je morao biti zaustavljen po svaku cijenu i uz velike žrtve. Stari rovovi, koji su takodjer bili na brzinu iskopani, su bili izgubljeni u napadu neprijatelja još prvi dan ofanzive. Žuč nije smjela da padne. Cijeli grad je priskočio u pomoć malobrojim braniteljima, željeznički pragovi su se na ledjima nosili uz brdo da se novouspostavljena linija utrvdi što bolje, svojevrstan ljudski mravinjak je radio po cijelu noć u nemogućim uslovima. Preko dana je, kao i obično, bila drama. Bilo je dosta pokušaja sa obje strane da se linija pomjeri naprijed, ali bez rezultata. Valjalo je stisnuti petlju pa izletjeti na otvorenu livadu, a nikome se nije gubila glava tek tako. I onda bi se tako sjedilo po tranšejama, pušilo, pila kafa, prepričavale dogodovštine, kopalo, pucalo...

A mene više nije moglo pomjeriti, bio sam toliko smrznut da sam osjećao neko blaženstvo, neku vrstu nenasilnog kraja svega što je činilo moje uzaludno postojanje. Samo bi s vremena na vrijeme kolega pokraj mene upalio malu vatricu od nešto malo papira od kutije cigara i plastike od lanč-paketa, koju smo nastojali prikriti ćebadima, plašeći se da ne pokažemo svoj položaj i tako postanemo meta. Smrad goruće plastike je bio grozan, ali je mali plamen ipak zračio nekom toplotom, imali smo neki tračak svjetlosti u totalnom mraku, koji bi se ipak ubrzo ugasio i vratio nas u tminu i muk. I onda bih se opet smijao nečemu, nekoj gluposti koju je neko provalio, nekom drugom ambicioznom bendu uvjerenom u uspjeh i slavu, i sve tako dok ne bih totalno klonuo glavom u njedra i zaspao. Trnzuo bi me hladan vjetar koji je nanosio snijeg u tranšej, i onda bih u polarnom polusnu pokušavao da pokrenem prste u čizmama. Pomjerio bih se ponekad i cijelim tijelom, čisto da se podsjetim da sam još uvijek živ, da pokrenem krv koje skoro pa i nije bilo u tekućem obliku.

Kopajući iz dosade po najdubljim uglovima svojih najranijih sjećanja prisjetih se svoje prve sniježne traume, svog prvog pravog smrzavanja i straha. Nekada davno, dok sam kao klinac učio skijati u “Partizanu”, zatekao sam se u korpi na sred žičare koja je neočekivano stala u sred mećave. Moćni masni kotači koji su pokretali žicu su stali. Njihao sam se i klatio neko vrijeme, pa je onda i to prestalo. Ništa oko sebe nisam mogao vidjeti od snijega koji je bjesomučno padao. Nalazio sam se u sred bjeline, u sred nečega apstraktnog i nepojmljivog. Samo tračak žice koja je držala korpu je govorio da sam ipak povezan za tamo neke stubove. Plačljivi glasići, dječije zapomaganje isped i iza mene su bili jedini zvukovi koji su se tupo probijali kroz gustu bijelu materiju. Sjedio sam nepomično i povremeno otresao snijeg sa sebe, udarao štapovima od skije, gledao u svim pravcima, čekao nešto, neko rješenje situacije. Krenuo sam da u mislima zovem svoju mamu i tatu. Nisu me mogli čuti. Krenuo sam da plačem, suze su polako natapale spužvu na dnu brila. Nakon nekog vremena sam prestao plakati i gledao sam u pahuljice, zamišljajući da sam ja taj koji se kreće prema nebu a da su pahulje te koje stoje nepomično. Malo kasnije sam zavukao glavu duboko u svoju novu crvenu “Toper” jaknu i krenuo da od zime i gladi ponirem u sebe.

Pred zoru su se čuli tupi koraci, zveket oružja i škripa čizama kroz utaban snijeg. Došla je smjena, konačno. Ljudi zamotani u krpe, iz kojih se samo prilikom izdisaja moglo primijetiti da su u pitanju živa bića, su donijeli toplu vodu sa špinovanim šećerom koja se zvala “čaj”. Mlaka tekućina koja se slivala niz grlo je bila kao najveća nagrada na svijetu u tom momentu, promrzle ruke su jedva držale olupanu aluminijsku JNA manjerku. Uspio sam da se ustanem i da laganim koracima krenem prema dole, napolje iz tranšeja, prema udaljenim obrisima grada, rijetkim svjetlima koja su tu i tamo žmirkala iz stanova onih srećnika koji su imali struju i bili u mogućnosti da na svojim televizorima gledaju kako negdje daleko, u nekoj dalekoj zemlji, ljudi jedu meso.

Korak po korak, kilometar po kilometar, prolazeći pokraj sablasnih ruševina u kojima su nekada živjeli ljudi, pokraj posječenih rasvjetnih stubova, izgorjelih automobila, uz mjesečevu svjetlost i nesnosnu glad koja me cijepala na pola, spuštao sam se u koloni sa ostalim zombijima prema gradu koji smo toliko voljeli, koji nam u tom momentu nije mogao pružiti nešto mnogo bolje od onoga što smo napustili pola sata ranije.