Nebojša Šerić Šoba: Oko konzerve

UPOZORENJE: Prilozi objavljeni u rubrici "Na vlastitu odgovornost" autentični su zapisi građana koji su preživjeli opsadu Sarajeva. Tekstovi mogu sadržavati nepristojne izraze, crni humor ili eksplicitne opise ratnih dejstava i njihovih posljedica. Tekstove u ovoj rubrici čitate na "vlastitu odgovornost".

Piše: Nebojša Šerić Šoba.
Odlomke iz knjige San zimskog ljeta objavljujemo uz dozvolu autora

Zove K. jedno jutro. “Dolazi na kafu!” kaže, naređuje kroz zalogaj. Ne mogu da se sjetim da li je dan prije toga sišao sa Proskoka ili neke druge vukojebine gdje je bilo pravo zajebano. Bilo je pucnjave napretek, pa je još bio u šoku. Bili su to jebeni dani, trebalo nam je svima društvo. Navikavali smo se na nesto na šta se insan ne može navići.

Krenuo sam da se oblačim. Padaju granate na sve strane, malo je jebeno izaći napolje i ne izlazi mi se po svaku cijenu. S druge strane, K. ima nešto struje, mozda preslušamo šta od “Vajtsnejka” ili “Parpla”, možda padne koji vic, prisjetimo se kakve gluposti. Skliznuo sam niz Sutjesku, na uglu kod “Dervoza” pogledao sam desno-lijevo da se slučajno i iznebuha ne ukaže kombi na kojem piše “Kopajmo do pobjede”, sa agilnim Cacinim momcima koji dragovoljno skupljaju “dobrovoljce kopače”. Trznem se u dva koraka preko ulice i zamaknem u mrak njegovog ulaza.

K. je kao i obično u gaćama, razvalio se na kauč, zapalio cigaru, slusa radio i igra se sa mudima kao sa Klik-Klak-om. Negdje malo jače granatiraju, a sve prelijeće preko nas i eksplodira u daljini tako da je ipak prpa. Njegovi zidovi su podebeli, mada ništa nije garancija. Jedina je utjeha da je u susjednoj zgradi na zadnjem spratu do izbijanja rata stanovao Radovan Karadžić, pa “neće valjda na svoju kuću pucat?”

K. je prije par mjeseci upoznao neku djevojku u Aerodromskom naselju dok je išao u posjetu P.-u, koji je već postao lola u svom ulazu, organizujući kojekakve dogodovštine zabavne prirode. P. je također gulio svoje u vojsci i znao je i on izbijati kojekuda. Na početku rata je postao poznat po svojim idejama za odbranu grada, kada je htio da napravi futuristički katapult za izbacivanje bandera preko linije odbrane (ne bil’ neprijatelji pomislili da smo totalno poludjeli, da bi zatim digli ruke od svega i otišli). Elem, pročulo se za kvalitetne derneke koji se kod dešavaju kod P. i na jednom od njih K. je upoznao djevojku vrijednu pažnje, što ga je skoro svakodnevno zvalo prema Aerodromskom naselju.

Sjedili smo tako, ćakulali dok telefon nije zazvonio. To je ona. K. se zalijepio za slušalicu k'o školjka za stijenu i promijenio je izraz lica. Odjednom je postao ozbiljan i sve je poprimilo drugačiju atmosferu. Nešto se počelo raspravljati. Izgleda da je njegovo romantično poznanstvo preraslo u nešto ozbiljnije. Spustio je slušalicu, rekao je da mora da ide, obukao se u sekundi i izletio preko vrata. Pješice na Aerodromsko naselje? Pod granatama? Nisam čuo o čemu se radi (samo sam mogao predpostaviti) ali je sudeći po njegovoj agilnosti svakako vrijedilo zapucati tako daleko pod takvim okolnostima. Ja sam ostao sa tek skuhanom kafom, preslušao što je bilo na gramofonu, odspavao malo i skontao da se on neće šale vratiti.

Vrijeme je prolazilo sporo (rat je prolazio jos sporije). Tih dana sam posmatrao sa Žuči svjetla Aerodromskog naselja u daljini, maštajuci da se nađem s njima, da povučem dobar gutljaj iz flaše, da sjednem prekoputa neke fine djevojke umjesto da gulim koru s drveća, brojim detonacije tromblona i čekam kraj smjene.

Gledajući svjetla u daljini nesvjesno sam utrpao cijeli “tabasco” u rižu s vodom (sa pokojim plutajucim komadićem misterioznog mesa) kojom sam morao utoliti nesnosnu glad koja se ničim poštenim nije mogla izliječiti.

Ipak, nazvaše momci slijedeće hefte i rekoše mi da poslije smjene svratim “drito” kod P. kući. Skupiće se svi. Ja onako prljav u smrdljivoj uniformi i preteškim pancirom poletio sam nakon kraja smjene iz rova u mrak, niz gudure, preskačući panjeve i ruševine, i padajući po snijegu i blatu, zaboravio na glad i granate i naprosto letio kroz prostor.

Kada sam izašao na mokri asfalt Buća Potoka potrčao sam od sreće. Uspio sam da ustopam nekog švercera koji me je izbacio negdje u blizini derneka. Uspio sam i da u mrkom mraku pronađem P.-ov ulaz, na čijim vratima su stražarili neki penzioneri ljutih pogleda u uniformama napravljenim od ćebadi. Popeo sam se uz stepenice i P. je otvorio vrata.

Ukazao se dernek, taj prelijepi dernek, u sjaju prigušenih kandila, uz graju curica i K.-ovo pjevanje “Odiseje” od Leo Martina. Primijetio sam nova lica, lijepe i drage ljude, koji su uprkos svemu kroz šta se prolazilo tih dana odisali optimizmom i veseljem.

“Šta ćemo jesti?“ Upita K. P.-a u neka doba, cijedeći posljednje kapljice iz flaše lažne “Dalmatinke”. Već se dosta popilo pa je glad zakucala na vrata. “ Jao, nemam ništa….osim ove konzerve.” reče P., držeći u ruci plavu konzervu na kojoj je velikim žutim slovima pisalo “Homburg”.

Napravila se i neka marinada od ulja i lažnog bijelog luka, da sve to bude k’o “morski”. Tako dragocjena konzerva se nije mogla pojesti tek tako. Uslijedilo je svečano otvorenje. Neko je u ruci imao kašiku a neko viljušku, i prvi komadi mesa su krenuli da se grabe i guraju niz grlo, onako, bez ičega.

Bilo je sve OK dok P. ogromnim potezom nije zagrabio ogroman komad za koji se odmah uspostavilo da je u pitanju nesamljeven (kompletan) govedji očni kapak, koji nas je onako sjajan i realističan sa vrha kašike sviju posmatrao. Kao da je još jutros treptao pri pogledu na seljaka koji ga je hranio i timario, da bi ga zatim odveo u turobnu klanicu. Okrenulo mi se sve u stomaku (kao i ostalima), psovao sam majku šljakeru koji je taj dan bio na smjeni na mašini za mljevenje mesa, prokleo sam svu humanitarnu pomoć i onoga ko ju je uputio nama jadnicima i bijednicima, prinuđenim da jedemo ono što ni psima nije namjenjeno.

Vratio sam se brlji, pokušavajući da saperem grozan osjećaj koji se jednostavno nije mogao saprati. Zatim sam zgrabio gitaru i krenuo da sviram kojesta ne bil` mi izašla iz glave slika govečeta kako trepće i preživa. Svirajući, pogled mi je ipak prelazio preko djevojačkih grudi, njihovih očiju u prigušenom svjetlu kandila. Sve se polako utopilo u pjesmu i duhanski dim, sve dok nas zora nije poslala na spavanje.

(Kad sam ujutro mamurajući bacio pogled na konzervu “Homburga” ona je bila prazna.)