Namik Kabil, autor dokumentarca 'Magnet'

Svaki zadnji vikend u julu hiljade ljudi se okupi u selu Čevljanovići, trideset kilometara od Sarajeva. Gledaju borbe bikova, plešu i jedu dok ne popadaju. Šta je misteriozna energija koja privlači sve ove ljude, svake godine, svaki put na isto mjesto? 

Ovako glasi sinopsis novog dokumentarca čiji je scenarista i redatelj Namik Kabil. Film Magnet bit će premijerno prikazan  24. jula u 15,00 u Cinema Cityju, u okviru Takmičarskog programa za dokumentarni film na 17. SFF-u, te iste sedmice u sklopu Festivala BH filma.

Film u trajanju 42 minute potpisuje produkcijstka kuća SCCA/proba, producenti su Adnan Besirević i Namik Kabil, a direktor fotografije i montažer Timur Makarević.

Sa autorom smo razgovarali nekoliko dana prije premijere 

RadioSarajevo: Snimali ste na koridi – šta je to što vas je posebno zaintrigiralo po pitanju ovog običaja?
Kabil: Do snimanja filma većina nas koji smo učestvovali u produkciji nije nikada prije bila na koridi u Ćevljanovićima. Mene je vjerovatno zanimao jedan sloj našeg komplikovanog identitea. Nečega što je itekako prisutno, fizički blizu, a što se smatra nižim, jer nije visoka, ili makar zvanična kultura (a koja je to tačno visoka kultura kod nas?). Naš odnos, a pri tome mislim na urbani i kvazi-urbani gard, je pomalo i snobovski i kompleksaški, ali i traumatski. Obimna demografska pomjeranja koja je rat donio proizvela su u preostalom urbanom prostoru jednu spečificnu zacenutost: "njima", "seljacima", i sl.

RadioSarajevo: Dokle seže historijat Čevljanovićke koride?
Kabil: Čevljanovićka korida, u formi kakva je danas, postoji pedesetak godina. Interesantno da se u BiH godišnje odrzi preko trista sličnih korida, manjih ili približno velikih, što govori da postoji jedan cijeli underworld. Pri tome u okolini Bosne, na primjer u Srbiji, uopšte ne postoje borbe bikova, ili postoje, kao u slučaju Hrvatske, samo u prodručjima koja graniče sa Bosnom. Evidentno, radi se o nečemu autentičnom za ovaj prostor. A sad, dokle u istorijsko-antropološkom smislu dosežu korijeni ovakvog fenomena ja lično ne znam. Kao što sam već rekao, to je jedan cijeli paralelni mikrokosmos i po tome je jasno da traje već dugo.
 
RadioSarajevo: Koliko u današnjim koridama ima folklora, a koliko konzumerizma?
Kabil: Ako folklor proizilazi prirodno iz samog zivota, ako je to neko neisforsirano organsko tkivo, onda je i on vjerovatno zaražen konzumerizom, kao što smo i svi mi, htjeli to priznati ili ne. To je globalna pošast, a provincijski duh često imitira samo to, jer mu se valjda čini da je time bjelosvjetskiji, globalniji. Konzumerizam je naprosto svugdje oko nas do te mjere da ne znam da li je uopšte moguće posmatrati ga izdvojeno. Ne znam zašto bi onda izdvojeno posmatrali događaje kao što su seoski vašari i koride, i baš njima zamjerali konzumerizam?

RadioSarajevo: Koliko je jedan ovakav događaj vanvremenski ili suprotno – da li u njemu iščitavamo oblježja aktuelnog političkog trenutka?
Kabil: Ovo je slično kao i sa folklorom. Živi su ljudi (i bikovi), pa vjerovatno jesu slika i prilika društvenog stanja. Neku širu vremensku perspektivu koju spomninješ moguće bi bilo sagledati kada bi bili u prilici uoprediti kakve su bile koride prije, eventualno uočavajući one segmente koji su se manje mijenjali, ili kako su se mijenjali. Na primjer, usred svog tog ludila ima trenutak kada se kolektivno uopredo uči Fatiha ("ili na drugi nacin", kako to spiker zvanično kaže u filmu) za one, kako oni kažu, koji su sa šireg područja tog kraja poginuli u prošlom ratu. Ali se uporedo i polaže cvijeće na humke neznanih junaka iz NOB-a. Ima tu moći, nadam se da smo nešto od toga uhvatili i na filmu.
 
RadioSarajevo: Koliko dugo ste snimali i na kakve reakcije ljudi ste nailazili?
Kabil: Mi smo snimali zadnji vikend jula prošle godine, kada se korida i dešava. Rakcije su bili prijateljske i dobronamjerne, a tome je doprinijelo i naše ozbiljno bavljenje predprodukcijom, kada smo intezivno surađivali sa organizatorima cijelog okupljanja. Bili smo i zvanično najavljeni, tako da su nam svi izlazili u susret.

RadioSarajevo: Šta inače mislite o borbama životinja?
Kabil: Ja sam generalno protiv borbi životinja. Ne znam šta je gore, borbe pasa, španska korida, borbe pijetlova. Sve nabrojano je krv i ubijanje. Ja u Čevljanovićima nisam vidio krv i ubijanje jer, za one koji nisu znali, pravila su takva da se bikovi suočavaju do trenutka dok se jedan ne okrene i ode. To je kraj. Nekada borba traje samo deset sekundi, jer čim se jedan okrene i ode - gotovo je. Naravno, sve ovo nije bezopasno i kroz cijelu manifestaciju - a što je sadržano i u ranijem pitanju - prosijava naša kolektivna društvena dijagnoza neregulisanog i tranzicijskig društva. U istom šatoru su i djeca i pive i trbušne plesačice i pjevačice i policija. Toga je puna ova država i bez Čevljanovića.

Kakva će biti budućnost filma – da li će se možda prikazati ove godine u Čevljanovićima?
Kabil: Dobili smo neke pozive sa drugih festivala ali o tome zvanično - kada bude. Ne vjerujem da ćemo imati projekciju ove godine u Čevljanovićima, a iskreno, jesmo o tome razmišljali, jer se to naprosto poklapa sa datumom Sarajevo film festivala. Možda iduće godine.

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, radiosarajevo.ba