Šejla Handalić osvojila prvu nagradu na literarnom konkursu Muzeja 'Alija Izetbegović'

Šejla Handalić, učenica četvrtog razreda Gimnazije Banovići osvojila je prvu nagradu za najbolji literarni rad učenika srednjih škola na konkursu koji je organizirao Muzej Alija Izetbegović.

Muzej Alija Izetbegović u februaru je objavio Javni poziv za prijavu na konkurs za najbolji literarni rad učenika osnovnih i srednjih škola za 2015. godinu, na teme: Život, lik i djelo Alije Izetbegovića, Armija Bosne i Hercegovine, Nezavisnost Bosne i Hercegovine, Zlatni ljiljani i Heroji Bosne.

Pristigao je ukupno 391 rad iz ukupno 90 škola s područja cijele BiH. Komisiju za izbor najboljih literarnih radova činili su: književnici Hadžem Hajdarević i Mujo Musagić, te lingvistica Aida Kršo.

Upravo je Šejlin rad bio najbolji i osvojila je novčanu nagradu za svoj rad na temu Heroji Bosne.

O talentiranoj djevojci smo već pisali kada je osvojila drugu nagradu na književnom festivalu Magda Simin. Šejla ima i Facebook stranicu na kojoj objavljuje citate, svoje tekstove i priče. 

Ovo nije prvi put da mlada Šejla osvoji neku nagradu na brojnim konkursima, no, kako sama kaže, ovo joj je sigurno jedna od dražih. 

"Ova mi je posebna i čini mi se, najbitnija. Prije svega, smatram se patriotom, a volim da pišem još od malih nogu. Često učestvujem na ovakvim ili sličnim konkursima. Prijavila me, mislim, moja ambicioznost i vjera u sebe. 

A za inspiraciju sam imala očeve priče iz rova, koji je tada bio osamnaestogodišnjak", pojašnjava Šejla za Radiosarajevo.ba razloge zbog kojih se ovaj put prijavila na konkurs. 

Na Facebook stranici Muzeja je objavljena i priča koja je osvojila prvo mjesto. 

U nastavku pročitajte Šejlinu priču.

Ukopan rov između dva velika hrasta, posije tri godine boravka u njemu, postao je moja druga kuća. Tu sam spavao, jeo, čistio kad je bilo potrebno, čitao po deseti put onih istih nekoliko knjiga do kojih sam mogao doći, i to kad je bilo mirno, stražario, igrao karte sa Gilom i Nedimom, dok je još bio s nama. Odveli su ga s druge strane. Noćima sam se trzao u snu i na najmanji šum, misleći da mi se drug vraća. Čekao sam. Vijesti, dobre ili loše, ili njegov povratak. Sve je bilo bolje od neizvjesnosti. A ona je i dan danas ostala. Gile i danas vjeruje da je bio negdje u logoru, a da se onda izvukao i zapalio u Kanadu ili Australiju. Što dalje od svega što podsjeća na rat. Tješi se. Obojica znamo da je Neda bio preveliki patriota za taj čin.

Taj dan je bilo savršeno mirno. Sunčan, julski dan umije biti lagodan u šumi. Ni pretoplo, ni prehladno. Mada, da temperatura i nije bila povoljna po nas, opet ništa. Nismo se mogli bunit'. Poslali su nam novog momka. Bože, jedva da je preš'o devetn'estu.

Mali, zar se nisi mog'o spasit' ovog užasa? - pita ga Gila, vječiti idealist. Rat nije za njega. Uništi ga. On je nježna, pjesnička duša. Al' preveliki ponos i patriotizam čuva to ogromno srce, da bi otišao odavde.

Ovaj mali, reče da je Reufov i da se zove Avdo, steže pušku jače uz sebe, iako je još nije bio sklopio. Dva sata je čisti, licka, glanca.. Htjedoh mu doviknut' dijete, neće to na izložbu, ne mari, al' suzdržah se. Što dijete da misli 'vako pesimistično k'o ja.

- Sasvim sam zreo za ovo. Ja želim časno da branim domovinu. Nisam k'o moji vršnjaci da se krijem pod majčinim dimijama. - prkosno je odgovarao Gili.

Inače, zasmijao bih se na ove riječi, zvučale su patetično i naivno, ali u njegovom glasu je bilo nešto što ni dan danas ne shvatam, a što je činilo da se svaka dlaka digne na mom tijelu. Da l' hrabrost, odlučnost, rodoljublje ili ponos. Nisam siguran šta je, ali zastidio sam se pred ovim malim, iako sam vrijedio za poštovanog i vrijednog vojnika.

Više i ne znam koliko borbi bilježi moja koža, koliko otpora pružiše moje ruke. Grudi bi bile pune odlikovanja, da sam ih kačio. Al' nisam. Šta će mi. Svejedno je, ljudi smo, svi. I svi smo zbog iste misije ovdje. Možda je bila ta solidarnost, ali duboko unutra, samo nisam htio da svo to ordenje bude uprljano krvlju ili pokradeno. Čuv'o sam ga kući, u najgornjoj ladici stare vitrine. Djeci pokaziv'o kad se vratim s linije. I prič'o im priče, k'o i danas što pričam.

- Mehmede, mene zanima jedno. Svi znamo za tebe, post'o si legenda. Priča se da nećeš prihvatiti nikakvo mjesto komandanta i to?

- Jok mali, nije to za mene.

- Što?

- Pa eto. Ja bih da se borim ovdje, među mojim jaranima iz škole, među komšijama, braćom i ostalim prijateljima. Šta ja znam, nisam ja neko ko bi umio zapovijedat'. Radije slušam zapovijedi. Radije se ovdje, prsa u prsa borim. Nekako mi draže. A i kući bolje stižem i manje briga me mori ovako.

- Velik' si ti čo'jek, Mehmede. Jednom, kad se ovo završi, falit' ću se da sam se borio s tobom rame u rame.

Samo sam se nasmijao i htio reći, ne sluti klinjo, tu si samo nekoliko dana, možda bude mirno. Nisam bježao od borbe, nikad. Ali košmari su me mučili danima, nekakav mi se nemir uselio pod kožu i izjeda me.

Momčić je posmatr'o okolinu, Gila je pisao svoje pjesmuljke, koje, ruku na srce, i nisu bile loše, a ja sam opet čitao Mešinog Derviša i smrt, moje najdraže djelo. Nabavili su mi ga na crno, i dan-danas ne znam kako, al' evo čitam već peti put i sve sam zaljubljeniji i zaneseniji njime. 

Svaki drugi novi kojeg pošalju (tako zovemo ove što „mijenjaju" Nedu), a šalju ih stalno, pita se kako mogu čitat'. Lahko. Čitanjem na trenutke barem nisam u ovom užasu, lakše mi je nosit' se sa situacijom. A i uvijek sam volio čitat'.

- Baš je dan lije... - fijuk ga prekide. 

Okren'o sam se, Gila je bio na podu. Automatski smo se bacili na pod. Dopuzao sam do Gile. Ni traga života u njemu, u čovjeku koji mi je bio brat. Rođeni brat. Zatvorio sam mu oči, koje su odavale užas.

- Bio je lijep... - izustio sam tiho i tad sam prvi put zaplakao u te tri godine. Mali je već tražio pojačanje. Bistar je.

Obrisao sam suze, nije muški, i svom silinom krenuo na neprijatelja. Sam. Sa svojom puškom.

Mislit' nisam mog'o. Sav bijes ovog svijeta slio se u moje tijelo. Sva ljutnja i žalost.

Čini mi se da se samo to čulo u otkucaju mojih žila na sljepoočnicama.

Meci su fijukali. Zviždali. Na sve strane.

Napadnuti smo. Ni prvi, ni posljednji put.

Ali napadnuti su. Nije prvi, nije posljednji, ali je najgori put.

Obećavam.

Krv se ledila u žilama od užasnog prizora, čiji sam dio bio. Bijes me je potpuno zaslijepio. Posljednje čega se sjećam je nešto bliži fijuk metka i blaga bol. Slatko sam usnio. Kao da me se svijet ne tiče.

Oslobodio sam se bijesa. Shvatio da je kraj. I bilo je lijepo. Mirno. Predati sve bitke. Najlakše.

Al' nisam ja bio te sreće da bude kraj. Bog zna koliko dana poslije, rekoše mi pet, ali se meni činilo kao vječnost, probudio sam se u bolnici. Čaršafi, zavoji, kuka, dreka. Da, definitivno bolnica.

Pogođen sam. Međutim, metak je pronaš'o nekakav dobar put, ako je dobrog i bilo, pa mi nije oštetio organe. Izaš'o je. Sreća moja. Bit ću uskoro dobro.

I naredna tri - četiri dana sam proveo u polusnu. Kažu, htio sam da idem, pa su me morali smirivati sedativima.

Bolničarka me zezala: „Hoće čo'jek da brani Bosnu, pustite ga."

Potražio sam Šefikov pogled kad je doš'o, on ga je uporno skrivao. Znači tako, Gile nema više. Boljelo je. Ne tijelo, koliko duša. Ost'o sam sam. Oba moja brata, jedan po krvi, drugi po svemu samo ne po krvi, više nisu tu. Šta ću sad?

Nastavit' branit' Bosnu, najhrabrije što mogu. Bolje je časno dati život za nju, nego živjeti na ovoj zemlji tlačen. Bilo bi me sramota nje same. 

Jedan dan je doš'o komandant. 

- Kako je, Mehmede?

- Dobro je. Jedva čekam da idem odavde. U rov ponovo.

- Hrabar si ti, Mehmede. I lud. 

Dalje je prič'o o prizoru koji su zatekli kad su došli pomoć. Borio sam se sam protiv vojske. Nisam se usuđivao pitati gdje je onaj momčić. Kaže, naježili su se svi. Dao sam im podstreka, bio vjetar u leđa. Odbranili smo se. Lakše nego obično. Pričao je dalje o uspjesima te bitke. Ali sve sam manje slušao.

- Dobit' ćeš velika priznanja i ordenje kad se ovo završi. Zaključio je komandant. 

Ako to doživim, mislio sam.

Doživio sam. Vratio sam se na liniju. Nudili su mi poštedu, ali odbio sam.

U rovu me čekao nasmiješen Avdo. Samo smo kimnuli jedan drugome glavom i razumjeli smo se. Bit će ovo početak velikog prijateljstva.

Idućih skoro godinu dana, rov mi je opet bio druga kuća. Derviš mi je opet bio drugi najbolji prijatelj. Novi su me opet pitali zašto čitam i zašto odbijam biti komandant. Avdo i ja smo se smijali tim pitanjima. Sad je i on bio stari ovdje. Domaćin, što se kaže.

Kad je rat napokon završen, dobio sam mnoštvo ordenja i priznanja. Al' dobio sam i nešto mnogo veće, neprocjenjivo. Moja je ljepotica Bosna bila svoja i slobodna. Moja djeca više nisu u strahu trčkarala avlijom.

Navečer su me i dalje gnjavili da im pričam ratne priče. Sutra će se hvalit' kakav im je babo bio heroj. A ja, ja da čitam Derviša i smrt. Najbolja knjiga u mom životu.

I to u hladu one moje stare trešnje. Slobodno. Jedini zvižduk koji ću čuti je zvižduk mog starijeg sina. Dok se vraća iz škole.