Mary, transrodna osoba iz BiH: Za svoju porodicu sam bila sramota

Po rođenju je dobila muški spol, no nikad se nije osjećala kao muškarac, već kao žena.

„Objasniti ljudima transrodnost je vrlo teško, jer mnogi mješaju transrodnost sa seksualnošću. Transrodnost je rodnost i nema veze sa seksualnošću. Transrodnost je, po meni, kao 'pritvor' u tijelu koje nije vaše i koje vi, na sve načine želite uskladiti s vašom dušom, osjećajima, vašim razmišljanjem, želite se ugodno osjećate u svojoj koži  - slobodno, a ne kao u zatvoru, u kome, ne da se samo ne osjećate ugodno, već vas još i okolina osuđuje. U jednom momentu pomislite da je transrodnost vaša sramota i hendikep, ali to definitivno nije iako naše društvo ne misli tako“, započinje svoju priču Mary pojašnjavajući kako se transrodne osobe bore sa svojim tijelom, dušom , svojim kompleksima koji su ogromni i čine osobu nesigurnom, i to zaista nije lako.

Mnogi pokleknu, kako kaže, u toj borbi i pokušaju nauditi sebi, jer nemaju razumijevanje okoline, koja je uvijek spremna osuditi a nikako razumjeti.

„Otkako znam za sebe osjećala sam kako nisam kao drugi. Mislim da se to može odmah uočiti kod male djece, ali mi živimo u konzervativnoj sredini i roditelji ne mogu shvatiti da postoje takve stvari, oni pokušavaju od vas načiniti osobu rodnog identiteta s kojim ste prirodno rođeni bez obzira na znakove, signale i interese djeteta", tvrdi naša sagovornica. 

 Traume i torture počinju još u osnovnoj školi

Dječaci iz škole su je jednom prilikom čuli kako pjeva i prozvali je „Lepa Brena“, a uskoro je dobila još nadimaka – „peder“, „ženskonja“, „Madonna“ i mnoga druga imena koja su je pratila kroz djetinstvo i odrastanje.

„Tad sam počela tražiti knjige o seksualnosti i literaturu kako bih sama sebi pokušala objasniti ko sam i šta sam. No, nisam imala sreće jer naše biblioteke nemaju knjige iz te oblasti  te sam putem interneta dosta toga pročitala i shvatila kako nisam jedina i da za to postoji spas.“

Tada je imala 17 godina te se počinje ozbiljnije baviti mišlju kako doći  do svoga cilja - prilagodbe spola. S obzirom da je to kompleksan i skup proces, put do njenog cilja je bio dug.

„Što se tiče porodice, nisam imala neku podršku i razumijevanje, jer i sami moji roditelji nisu bili obrazovani o tematici u kojoj sam ja našla sebe. Njihov patrijahalni odgoj i okruženje je učinilo da više puta dobijem komentar kako ih sramotim samo zato što sam drukčija. Majka je jedina bila oslonac u mojoj porodici i mislim da je bila svjesna svega. Jedina se nije stidjela mene i uvijek bi ponosno govorila da sam njeno dijete kakva god da sam. Majka je umrla a s njom i moj kontakt s porodicom koja su i danas mišljenja da ih sramotim samo zato što sam na putu da postanem ono što sam oduvijek i bila.“

 Trnovit put do ostvarenja cilja

Jedan nemili događaj učinio je prekretnicu u njenom životu gdje odlučuje poslušati sebe i svoje srce, a ne mišljenje okoline.

Mary kroz razgovor otkriva kako je u tom periodu proživjela čak i pokušaj silovanja, kad ju je jedan muškarac pokušao prisiliti na seksualni donos. Na svu sreću, uspjela je pobjeći.

„Najneugodnije što mi se desilo jeste to što sam bila žrtva pokušaja silovanja, poslije toga htjela sam sebi oduzeti život, popela sam se na ogradu mosta i kada su me samo sekunde dijelile od smrti shvatila sam da trebam biti jaka,  ne slušati druge i da mi cilj u životu bude sreća i osmijeh i osmijeh“.

Poslije majčine smrti ostala je sama, neshvaćena i odbačena od drugih, te odlučuje sreću potražiti u drugoj zemlji gdje ljude gledaju jednako.

„Život u Švedskoj je normalan, ljudi na vas ne reagiraju burno, ne osuđuju vas već se dive vašoj hrabrosti što ste odlučili biti ono kako se osjećate."

Mary će u Švedskoj ići na operaciju prilagodbe spola, koja će se obaviti uz finansijsku pomoć države koja ima sluha za probleme LGBT osoba i podržava različitosti.

"Proces tranzicije traje. Prvo razgovori s psihologom, pa hormonalna terapija, a zatim, kad svi tijelesni parametri budu zadovoljavajući ide i finalna operacija."

 Naša sagovornica priča kako je u Švedskoj pronašla i ljubav.

„Upoznala sam osobu koja me bezuslovno voli i razumije . Najveća mi je podrška i zaštita u životu. Tako da ja živim svoj san. Imamo skromni dom, mnogo planova za budućnost i što je najbitnije iskrenu ,obostranu, bezuslovnu ljubav“. 

Ostaje još da Bosna i Hercegovina regulira ovo pitanje, jer postoji određen broj građana/ki koji zbog nepostojanja Zakona žive u međuprostoru.

Ovakve osobe se susreću s različitim poteškoćama , između ostalog i nemogućnosti da se zaposle a sve zbog toga što im nije omogućeno da u skladu sa zakonom promijene lične dokumente.