Četverogodišnja Zina, rođena u SAD-u, sa svojim tatom govori bosanski

Moja kćerka Zina s vremena na vrijeme ispuca poneki poetski biser na bosansko-engleskom jeziku. U njenom malom četverogodišnjem mozgu bosanski jezik je tatin jezik u kome se ona snalazi kako zna i umije. Ja, mala lutka Zvonko na DVD-u u autu i nekoliko razgovora sedmično s nanom preko Skypea smo praktično njena jedina veza s tim neobičnim jezikom punim dugih riječi, kompliciranih glagola, neobjašnjivih padeža i nepotrebnih muških i ženskih oblika.

Piše: Amer Ćatović, čitatelj portala Radiosarajevo.ba  

U Sarajevo je išla dva puta, zadnji put prošlog ljeta; od tada je prošla četvrtina njenog života.

"Šta ste radili danas u kampu Zinks?"

"Učili smo ribe. Bile su male s jedan i dva i velike sa tri i četiri i ja sam uzela plavi i roza papiru i crtala sam jednu ribu. Svi su radili jednu onu veliku i moja je bila još velika. Onda je učiteljica dadnula glue i scissors i ja sam uzela ribu".

Moj mozak radi punom parom da simultano prevede ovaj jezik koji ona stvara u pokretu dok pravim facu kao da sve razumijem. Spremam unaprijed u glavi iduće pitanje u dvije verzije: jednu ako shvatim šta je rekla a drugu ako ne. Postoji uvijek i opcija da je pitam da pojasni, ali to sam se naučio da izbjegavam na prvim rečenicama jer nosi sa sobom rizik da će da se razočara i izgubi samopouzdanje.

Dakle: još velika to znam odranije da znači najveća (to ću da ispravim, jer je važno), ovo jedan dva tri četiri mora da su peraja i makazama je isjekla ribu na kraju. Pa da, odavno nismo ništa sjekli ni ljepili pa je zaboravila. Makaze mi sad nisu prioritet; važnije je da zapamti veće i manje:

"Znači Zinki, tvoja riba je bila najveća, ha?"

"Jeste."

"OK. Bravo!"

Ja s njom još nikad nisam progovorio ni rečenicu na engleskom. Ona, začudo, misli da ja ne znam engleski, iako me vidi da pričam tečno sa svima osim s njom. Jednom je, vidjevši svoju vršnjakinju kako tečno priča sa svojim tatom, rekla mami: "I wish daddy could speak like that!"  (Voljela bih i da moj tata može ovako pričati). Kad mi je Marwah to ispričala jasno sam čuo kako mi je srce napuklo.

Rizična je ovo igra: nekada očigledno odustane da mi nešto kaže jer ne zna kako; nekada pita mamu da mi ona prenese. Dok je mala, uredu je; kad malo poraste ta prepreka može postati previsoka.

Nakon što sam evo proveo pola života izvan Bosne jasno mi je da je bogatstvo imati dva mjesta gdje si svoj. Mislim da bi to bila najveća ostavština koju joj mogu ostaviti.

"Tata, mama je recila da uzmiješ telefonu i radiš call da idemo u auto kako možemo." Ovo nisam shvatio.

"Marwah, what's she trying to say?"

"You need to call these people and get the directions to their place." To je bila greška znam: Zina je otrčala uz stepenice, plačući prije nego što sam se stigao zaustaviti. Pa zar je već zaboravila i kazati i zvati? Osjećam da tonem kao Titanik.

Ali imam ja još jedan adut u rukavu.

"Tata, hoću da me ti staviš da spavam."

Ovo dobro znam, direktan prijevod sa put me to sleep. Direktne prijevode mnogo koristi, tako da su glagoli staviti (put) trebati (need) i raditi (do) na vrhu top liste. Ako nekad zaboravi jedan od tih, onda je kraj priče i ja ću da položim karte.

"OK. Hajde izaberi knjigu"

"OK!"

"Bila jednom jedna bubamara. I ona nije znala da leti..." Njene pospane okice prate bubamaru desno i lijevo i sva udubljena mi završava rečenice. Bosanski je jezik slikovnica i knjiga. Čita se kako se piše pa je lakše naučiti čitati nego na engleskom. To je prednost koju ne smijem ispustiti iz ruku pa makar morao napustiti posao i okretati burgere u noćnoj smjeni u McDonaldsu. 

"... i čiča miča gotova priča. OK, Zinki. Hajde sad spavaj." 

"OK tata"

"Laku noć, Zinki"

"Laku noć, tata". 

Nekoliko minuta kasnije, vidim malo svjetlo lampe i čujem šuštaj stranica i šapat iz njene sobe: "Bila jednom jedna bubamara..."