Umro je pukovnik Suad Hamzić - Titov pilot koji je lovio NLO-e

U Mostaru je, u  74. godini iznenada preminuo pilot izviđač, pukovnik Jugoslovenske narodne armije, Suad Hamzić.

Letačku karijeru počeo je na propelerskim zrakoplovima da bi tokom godina napredovao kroz generacije sve bržih i sve sposobnijih letjelica, ali, kao što će potvrditi svi njegovi prijatelji, nikada nije izgubio skromnost koja krasi velike ljude. Otkako je otišao u mirovinu, posvetio se obitelji i pisanju, a relativno nedavno objavljena je knjiga Letačke priče gdje se iznimno živopisno prisjetio nekih od najvažnijih događaja iz njegove karijere.

Portal Tango Six redovito je objavljivao njegove priče, a ovo je samo jedna od njih:

"Obećao sam da ću pisati ovu nepopularnu temu. Nepopularnu jer oni koji su doživjeli ovu vrstu susreta nerado pričaju a pogotovo pišu o tome zbog nevjerice na koju nailaze pa čak i sumnjičavih, podrugljivih, skrivenih ili neskrivenih sumnji u njihovu istinitost i sumnji u mentalno zdravlje autora ovih priča.

Službene vlasti, točnije njihove kvalificirane i ovlaštene institucije koje su zadužene za taj fenomen, za takve pojave, su u pravilu uzdržane, nedorečene, neodređene pa i tajanstvene što dodatno otežava svaku racionalnu raspravu o NLO (Nepoznati Leteći Objekti) ili UFO (Unidentified Flying Objects).

I kod nas je ta tema uvijek bila nekako na marginama interesiranja javnosti ali i nadležnih državnih institucija. Ipak, povremeno se o njoj govorilo i pisalo a nadležni organi Vojske, konkretno Ratnog vazduhoplovstva nisu mogli ignorirati činjenicu da „nešto“ postoji pa su pred kraj 80-ih iz Batajnice prebazirani MiG-ovi u Titograd jer se Jastrebovi i Supergaleb G-4 nisu mogli nositi s tim neidentificiranim letjelicama koje su se tada učestalo pojavljivale nad južnim Jadranom.

O tome postoje i izjave pilota poput pukovnika Milana Mačeka i general-potpukovnika Blagoja Grahovca u čiji kredibilitet ne treba sumnjati. Da li NLO postoje ili ne bilo je i ostalo spekulativno i pitanje ličnih uvjerenja, shvaćanja ili iskustava. Ja lično sam uvjeren da oni nisu nikakva optička pojava, fikcija, halucinacija i slično. A evo i odakle moje takvo uvjerenje.

Prvi put

U proljeće 1972. po lijepom vremenu, nekako u ranim popodnevnim satima, u prednjoj kabini aviona NL-12 (MIG-21, dvosjed) poletjeh na rutinsko izviđanje vremena. U zadnjoj kabini sjedio je zamjenik moje 352. izviđačke eskadrile, iskusni pilot, kapetan I klase Stipić Dušan.

Odmah poslije polijetanja u pravcu 32 sa piste br. 1 aerodroma Bihać, po prelasku sa kanala aerodromske kontrole letenja (AKL) na kanal Oblasne kontrole letenja (ObKL) kontrolor ObKL Janda, kojeg sam već dobro poznavao po glasu i profesionalnom odnosu prema svome poslu, nas upita da li imamo goriva i nekoliko minuta da nešto provjerimo. Odgovorih potvrdno jer je vrijeme za letenje očigledno bilo povoljno za planirane zadatke po planu letenja eskadrile čija prva smjena, tzv. izlaz, će poletjeti za oko pola sata.

Janda nam zadade kurs prema sjeverozapadu i visinu od 10.000 metara. Imali smo skoro pun rezervoar goriva pa ponovo uključih forsaž i prevedoh avion u strmo penjanje. Na oko 6000 metara i ono malo oblačnosti ostade ispod nas i kada smo postizali zadanu visinu negdje iznad Plaškog, naprijed, malo udesno od pravca našeg leta, na velikoj visini ugledah vrlo blještavo osvijetljen predmet poput velike zvijezde srebrnastog sjaja.

Interfonom to saopćih Stipiću. On mi potvrdi da i on vidi isti svijetli objekt. Javih to kontroloru ObKL pitajući ga za visinu na kojoj se nalazi taj objekt:

"Nemam podatak o visini. Možete li produžiti penjanje?"

Njegovo pitanje je bilo umjesno, profesionalno, jer Janda je znao da smo poletjeli po zadatku izviđanja vremena, dakle bez plana da letimo preko 11.000 metara ili brže od Mah 1,6 kada je neophodna, čak životno važna, oprema za visinsko letenje, visinsko kompenzacijsko odijelo VKK i skafanderska kaciga GŠ-3 ili GŠ-6M.

Bili smo toga svjesni, veoma svjesni, i Stipe i ja:

– Hoćemo li Stipe? – upitah kroz interfon.
– Idemo Hamzo. – čuh Stipićev odgovor.

– Produžavamo ka objektu, jasno ga vidimo, približavamo se. Ovo kao da lebdi. – javih preko radio stanice.

Blješteći objekt

I zaista, blještavi objekt kao da je lebdio, stajao u mjestu ali još uvijek visoko, mnogo visočije od nas. Avion je, na punom forsažu, u blagom uglu penjanja već bio prešao u nadzvučni let brzinom oko 1,1 Mah i popeo na preko 11.000 metara negdje iznad Ogulina.

Skrenuh udesno za oko 20-ak stupnjevi i usmjerih nos aviona pravo ka objektu koji mi je sada bio u vrhu i na sredini prednjeg vjetrobranskog stakla kabine. Izgledao je mnogo veći, blještaviji i kao da sam nazirao njegov obli oblik ali mu udaljenost i visinu nisam mogao ni približno odrediti jer nisam imao nikakvog orijentira, repera, koji bi mi pomogao u određivanju dimenzija na vedrom tamnoplavom nebu. NL-12 nije bio opremljen radarom koji bi mi pomogao razriješiti dilemu a i Janda se ušutio očigledno zato što nam ni njegova oprema više nije mogla pomoći.

Prolazimo visinu od 13.000 metara, mahmetar pokazuje 1,4.

Približavamo se objektu koji je još uvijek znatno iznad nas, na 17, 19, možda 22 ili 24.000 metara!? Ali sve smo mu bliže, sve je veći. Pokušavam utvrditi da li je okruglog ili diskolikog oblika. U momentu taj objekt krenu u suprotnom pravcu, ka zapadu, smanjivao se, intenzitet blještavila se smanji, ugasi i u sekundi mi nestade iz vidokruga!

Ono što me impresioniralo je što je krećući se brzinom od 4, 5 ili 6000 km/č – tu brzinu postigao trenutno! Iz mjesta kako bi to rekli u žargonu. Ne, on nije ubrzavao. Taj objekt je krenuo i nestao tom brzinom! Stipe koji je iz zadnje kabine virio između zaglavnika mog katapultnog sjedišta i rama kabine je to isto video i u kasnijem razgovoru, dok smo sređivali utiske, to mi potvrdio.

– Ovaj nestade, u trenutku, ka zapadu. – javih kontroloru ObKL.
– I meni je nestao s ekrana. Vaša pozicija je oko 20 km istočno od Delnica. –

Prenesoh pogled u kabinu. Brzina se približavala brzini 1,6 Mah, visinomjer pokazivao nešto iznad 14.000 metara. Isključih forsaž i povukoh ručicu gasa još unazad, ispustih zračne kočnice prevodeći avion u poniranje da se što pre, onako „goli“, bez adekvatne opreme za letenje u tim uvjetima, vratimo u zonu sigurnog leta koju smo bili napustili jednoglasnom odlukom da produžimo neplanirano presretanje nepoznatog objekta.

Sletjesmo. Malo smo još popričali Stipe i ja o tome jer smo, što smo imali pričati, ispričali još u zraku, preko interfona, a nismo ni kolege zamarali pričom o tome što smo vidjeli i doživjeli. A nitko nas zvanično o tome ništa nije pitao, ni tada, ni kasnije. Nismo čak porazgovarali ni sa kontrolorom ObKL kapetanom Jandom pošto to nije ni bilo predviđeno ili propisano jer svako je od nas samo radio svoj posao."

Pukovniče, neka Vam je laka zemlja bosanska...