Sinoć kad se vraćah iz topla hamama... Sjećanje na Aleksu Šantića

Rođen je 27. maja 1868. u Mostaru gdje je proveo veći dio svog života. Školovao se u Trstu i Ljubljani, a nakon završene trgovačke škole vraća se u rodni grad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a vrhuncem njegova stvaralaštva smatra se razdoblje od 1904. do 1912. Uzor su mu bili književnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih najviše je poštovao njemačkog književnika Heinricha Heinea.

No, najveći utjecaj na njegovo stvaranje imala je narodna književnost (narodna lirska pjesma - sevdalinka, balada, romansa i narodna epska pjesma). Njegove pjesme pune su emocionalne boli, rodoljublja i ljubavne čežnje za nacionalno i socijalno ugroženim Hercegovcima.

Pored Emine, njegove najpoznatije pjesme, Šantić je napisao Ne vjeruj, Ostajte ovdje, Pretprazničko veče, Što te nema?, Veče na školju, O klasje moje... Napisao je i nekoliko drama u stihu, od kojih je najpoznatija Hasanaginica, kao i nekoliko pripovijetki, te pjesme za djecu.

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašče staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...