Romi su zanemareni Evropljani

U galeriji Collegium artisticum sinoć je otvorena izložba fotografija umjetničkog fotografa Nihada Nine Pušije pod nazivom Parno Gras: mukline Evropljanura / Bijeli Konj: zanemareni Evropljan.

Ekipa portala Radiosarajevo.ba posjetila je galeriju Collegium artisticum za vrijeme postavljanje izložbe. Razgovarali smo i sa autorom izložbe Ninom Pušijom, koji 20 godina živi u Berlinu, a tema  u fokusu njegovog rada je dokumentarna i portretna fotografija, a cilj mu je bilježenje romskog identiteta u Berlinu, kao i drugdje u Evropi. 

Razgovarala: Ermina Skorupan-Husejnović, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Fotografišete život romskih porodica. Bili ste u skoro svim zemljama Evrope. Opišite nam život Roma, šta je to zajedničko za sve Rome, bez obzira u kojoj zemlji bili nastanjeni. 
Pušija: Jedna od glavnih stvari koju sam primjetio je ta da su oni zanemareni Evropljani. Romi su došli u Evropu prije 700 godina i zavisno od toga gdje su se naselili, na tlu koje države, tu religiju i kulturu su i poprimili. Obično su u statusu manjine i nemaju sva prava kao ostali državljani te zemlje, i obično su i diskriminirani samom činjenicom da su Romi. 

Ova izložba fotografija je nastala u nekoliko evropskih zemalja, od kojih je jedna svakako Njemačka. Zadnjih 20 godina živim u Berlinu, i počeo sam raditi na dokumetovanju života nekoliko romskih porodica i njihovog načina života i preživljavanja. 

Radiosarajevo.ba: Kako izgleda život jedne romske porodice u Berlinu?
Pušija: Pa recimo da se njihov život u Berlinu ne razlikuje mnogo od života drugih porodica u istom gradu. Ako imaju djecu, njihova djeca idu u školu u Berlinu ili ako imaju radnu dozvolu, imaju mogućnost da rade. Znači, nema tu neke velike razlike. Oni imaju svoj krug porodice i posjećuju se međusobno, isto kao što to rade Turci ili Bosanci u Njemačkoj.

Razlika je više između njih samih jer imaju razne dijalekte u govoru, od plemena do plemena, od klana do klana.

Radiosarajevo.ba: Romi su različitih religijskih opredjeljenja, zajedničko im je da su Romi. Da li je kultura Roma ista u svim zemljama ili se to opet razlikuje u zavisnosti od mjesta stanovanja ?
Pušija:Kultura je ista, romska. Bez obzira koje su religije, oni su jedni drugima prvo Romi, i to je njima normalno. Možemo reći i da su homogeni i heterogeni. Homogeni su po tome da su svi Romi i da svi jedne druge tako gledaju, kao jednu skupinu. Heterogeni su jer imaju različita kulturološka obilježja. Recimo, Romi u Španiji skoro nikako ne govore romski jezik jer je u 16. i 17. stoljeću u Španiji bilo zabranjeno koristiti taj jezik, pa pričaju španski. U nekim drugim zemljama sve je to više bilo tolerisano, pa se i jezik tako više zadržao u govoru.

U Italiji sam primjetio da su skoro svi Romi migrirali iz nekadašnje Jugoslavije na te prostore i to je jedna od grupa s kojom sam najviše radio. Romima koji žive u Italiji je nekako nametnut taj nomadski način života, dok recimo u Austriji, Njemačkoj ili Sloveniji takav način života upšte ne postoji pa ni među Romima.

Radiosarajevo.ba: Svjedoci smo da na ulicama Sarajeva mnogo Roma prosi. Kakva je situacija u Evropi, kako je to regulisano u evropskim gradovima?
Pušija:Pa to najviše zavisi od ekonomske situacije te zemlje. Recimo, da je bolja ekonomska situacija Bosne i Hercegovine, bilo bi i manje prosjaka, samim tim i manje Roma koji prose. Isto tako, bio bi im omogućen pristup zdravstvu i školstvu, što je u zemljama Evrope već davno obezbjeđeno. 

Međutim ima zemalja u Evropu gdje su Romi u sličnoj ili istoj situaciji kao u Bosni i Hercegovini, kao što je to recimo Rumunija. Zastupljen je taj kliše da Romi prose i da žive od toga. 

Međutim, hajde da se stavimo u njihovu poziciju. Nemate skoro nikakva prava, nemate pravo na zdravsto i školstvo, imate dvoje djece i svoju porodicu, kako biste Vi zaradili novac da preživite. Moramo shvatiti da su u većini slučajeva oni primorani da žive tim načinom života.To nije u njihovoj kulturi, to je njima nametnuto. Svi mi imamo želju da imamo kuću, porodicu, da smo osigurani, da nam djeca idu u školu i da lijepo živimo. 

Kada toga nema, ljudi se bave ili kriminalom ili nekim drugim stvarima da bi sebi obezbjedili ono što mogu.  Nisu oni jedini koji se time bave.

Radiosarajevo.ba:  Kolorit koji se prožima kao tema života romskih porodica je specifičan. Jarke boje poput crvene obilježavaju marame, odjeću. Koja su Vaša zapažanja?
Pušija:Pa i to je jedan kliše. Takođe drugi kliše bi bio da oni svi znaju da sviraju a treći da im žene nose šarene haljine, hodaju bose i imaju veliki dekolte.  To naravno nije istina, nego su se te stvari i mišljenja vremenom ustalila. Mislim da je tačno da je njihova nošna dosta šarena i mislim da je to zato jer im je život dosta bezbojan i siv. Zbog toga sve što je zlatno, bijelo ili šareno predstavlja neki znak uspjeha, kao što je to slično i u drugim zemljama i kulturama. Bijelo predstavlja čistoću, kao i svima drugima.

Ova izložba je već postavljana u Sloveniji i Hrvatskoj, a izabrao sam Collegium artisticum jer mislim da je najbolje da se ti klišeji prelome kroz savremenu umjetnost.

Etnografija ih nažalost opet stavlja sve u „istu ladicu“, iako među njima postoje i visoko obrazovani ljudi, samo ih je naravno puno manje. 

Radiosarajevo.ba: Zbog čega je naziv izložbe Parno Gras? Šta to znači ? 
Pušija:Parno Gras ustvari znači bijeli konj na romskom jeziku. Bijela boja predstavlja čistoću, uspjeh, kao što je i bijeli konj koji je simbol pobjede. Svi državnici su jahali bijele konje. Kod Roma je to ostalo, jer je njihovo tradicionalno zanimanje bila prodaja konja. Sad bi za Rome to bila prodaja automobila i bijeli Mercedes.  

Radiosarajevo.ba: Šta će posjetioci izložbe u galeriji Collegium artisticum moći vidjeti?
Pušija:Najava izložbe je na tri jezika: romskom, bosanskom i engleskom jeziku. Mislim da je to jako važno. Umjesto klasičnog otvaranja izložbe, imat ćemo Art bitraž. Doći će nekoliko ljudi koji su uključeni u ovu čitavu priču. Učesnici su: Hedina Tahirović Sijerčić, Dervo Sejdić i Moritz Pankok.

Konkretno, što se tiče izložbe i slika, posjetioci će moći vidjeti kolekciju različitih serija fotografija koje sam napravio u posljednjih 20 godina. Jedna od serija je već viđena u Sarajevu 1998.godine. To je serija Duldul. Duldul Deluxe sam radio kasnije. Duldul je izbjeglički status koji se dobije u Njemačkoj i traje godinama. Nemaju pravo da rade, idu u školu. To je viza koja se dobije na 3 mjeseca i stalno se produžava. Deluxe predstavlja ironiju, jer nakon nekog vremena dobiju privremenu vizu ali pod drugim uslovima. Mogu da rade, ali da znaju jezik. To je kao nekoga držite na vodi i onda mu date šampanjac da pije. Tu je i serija iz Slovenije, radio sam fashion u Austriji i Ljubljani. Snimao sam prošle godine mlade u Torontu. Oni su pred deportacijom iz Kanade. Imaju proces nakon kojeg vraćaju one koji su došli u države. 

Spomenut ću još gosta na izložbi. To je Rifat Bajramović. On je jedan tradicionalni bh. naivni skulptor i njegove skulpture su tu jer pripadaju ovoj priči. Postavljene su i neke fotografije iz njegove porodice ovdje, a i on se stalno susreće sa nepravdama i deportacijom. Da mu je bilo dobro ovdje ne bi ni on otišao. Nakon dolaska velikog broja izbjeglica iz BiH devedesetih godina, za mene je to bila velika tema. Rome sam nakon nekog vremena ostavio kao posebnu cjelinu, jer oni između sebe ne prave te razlike odakle je ko. Puno su napredniji od nas po tom pitanju. 

Radiosarajevo.ba: Hvala puno na izdvojenom vremenu za razgovor.