Počasna salva za Miru Salčina

Odlaze jedan po jedan heroji Mostara. Dok se niz Mahalu Donju pronosi zebnja nisu li za svoj završni čin baš njihov odlazak čekali oni koji hrabro srce nisu mogli poraziti ni mnogo snažnijim oružjem, grad na Neretvi danas posljednji put ispraća svoga Miru Salčina, ratnog komandanta Druge čete 41. brigade.

Piše: Faruk Vele

Borba za Mostar

Mira. Heroj, "Zlatni ljiljan", koji je iznenada preselio na Ahiret u 68. godini, bit će danas ukopan u Šarića haremu odakle će u vječnoj straži, zajedno sa brojnim saborcima, podsjećati na velika djela i čuvati sjećanje na Mostar koji je odbranjen iz inata i prkosa.

Esad Kosić, ratni komandant Prve čete 41. brigade iz Mostara i, također, nosilac najvećeg ratnog priznanja, koji će danas govoriti na Salčinovom posljednjem ispraćaju, priča da će tog velikana Mostar pamtiti po ogromnom doprinosu Odbrambeno-oslobodilačkom ratu, formiranju, stvaranju i vođenju
jedinica. Sa svojim borcima išao je u svaku akciju. Dobrovoljno.

"Bio je istinski heroj Mostara. Nikada nije žalio svoj život da se očuva država... Taj čovjek se borio srcem na pravoj strani. Ne da porobi, već da oslobodi svoj grad od agresora. Bio je jedan od najhrabrijih boraca za oslobođenje države, za opstanak Bošnjaka i svih onih koji s ovu državu smatrali svojom. Mi smo imali multinacinalne jedinice u kojima s bili Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Romi, Albanci i svi koji s željeli da sačuvaju ovu dolinu. Tome smo uspjeli uz Mirin veliki doprinos. Nije nosio "Zlatnog ljiljana" bezveze, ovdje je "Zlatnog ljiljana" trebalo zaraditi", kaže za Radiosarajevo.ba Kosić.

Semir Drljević Lovac, legendarni mostarski komandant, jedan od ratnih komandanata 41. motorizovane Viteške brigade, kaže nam da je Salčin cijeli život proveo samo za dobro.

"Nema nijednog čovjeka u ovom gradu da će ti reći na Miru bilo šta negativno. Bio je izuzetno hrabar. Pamtim ga od prvih mahalskih straža, preko organizacije do borbi. Od komandira do pomoćnika komandanata, uvijek je bio na visini zadatka. Bio je ranjavan, kasnije i odlikovan. Pravi Mostarac iz Mahale", veli Drljević, podsjećajući na Salčinovu ulogu svjedoka protiv "Prlića" i ostalih" u Hagu.

Kosić podsjeća da je Saličn poslije rata je bio vrlo aktivan u društvenom radu, u udruženju "Sinovi Mahale", gdje je mlade naraštaje učio dobru, jedinstvu, spremnosti da se bore za svoj grad, ali i kao vatrogasac.

Bio je uvijek spreman pomoći, iako ga život ni poslije rata nije mazio.
Tragičnim usudom ostao bez sina i supruge.
Bio je neprikosnoveni borac za istinu.

"Ipak smo mi partizanska djeca", kazao je Mira ratnom zločincu Slobodanu Praljku dok je pred očima svjetske javnosti dokazivao "udruženi zločinački poduhvat" i istinu o rušenju Starog mosta. Salčin je pobio Praljkove laži da je Stari most zapravo miniran od Armije RBiH i dodao da mu general "ne vjeruje jer mu nisu preko glave letjele granate”.

Nakon što je Praljak upozorio svjedoka da mu precizno odgovara na postavljena pitanja “bez dodatnih bajki” jer je u pitanju “njegova koža”, Mira je, kako samo Mostarci znaju, odgovorio da tokom sukoba na njega nisu padale “šampite” i da ga, s obzirom na gubitke koje je pretrpio tokom rata,
“Praljkova koža ne zanima”.

Mahala pamti

Opisivao je pakao Mostara i kako su vojnici HVO s brda Hum bacali automobilske gume napunjene eksplozivom, te bombardovanje Donje Mahale iz aviona nečim što ga je, kako je kazao, podsjećalo na napalm bombe.

“Ni sam ne znam kako sam živ ostao”, izjavio je Salčin u jednom trenutku, dodavši da mu nekad "dođe da nije ni živ" jer je u ratu izgubio sve što je volio.

Potvrdio je da je kao pripadnik Armije BiH izvodio diverzantske akcije prema položajima HVO iz čiste nužde, te da to bila borba za goli život. Bila je to Mirina posljednja bitka protiv generala koji je razarao njegov grad.

Praljak će ostati upamćen kao ratni zločinac, a Miro Salčin kao jedan od najvećih sinova Mostara i Mahale.