Ozren Kebo: Tako je govorio Zuko Džumhur
U zaostavštini
jednog hercegovačkog pjesnika i novinara pronađen je, sasvim slučajno, odlomak
iz neko davnog intervjua sa slikarem i
putopiscem Zukom Džumhurom. Po određenim pokazateljima može se zaključiti
da je razgovor vođen krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka i ovo je
očigledno samo njegov dio, ispisan naliv-perom na dva komada sad već
raspadajućeg računskog papira. Izuzimajući pokoju slovnu grešku i pokoju
nečitko ispisanu riječ, odlomak prenosimo bez izmjena:
Autor: Ozren Kebo, Buka (tekst preuzet iz Gracije)
Za vas svi kažu da ste dobar čovjek.
– Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim
ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka,
odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju
ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih
ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada
upoznali. Kontrola, to je ključna riječ.
Pa zar to nije glavna odlika dobrog
čovjeka, da nadzire i kontroliše svoje zlo?
– Možda i jeste, ali ako već pričamo o meni, to ne mogu reći ja, samo neko
drugi. Ja u sebi nosim neke druge ideje. Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda
loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje
borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim
čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je
unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio
o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan
bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada
nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a
on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja.
Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih
tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija
savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i
smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako
ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se
osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove
svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam
ispao tako loše...”
A rad, da li on pomaže da čovjek postane
bolji?
– Ja bih prvo odvojio dvije stvari: rad i težak rad. Ja sam veliki protivnik
teškog rada. Niko ne bi trebao da radi
teško. Pravedno društvo ljudima treba olakšati rad, pa će im automatski
olakšati i život. Ko god kaže da nas težak rad obogaćuje i oplemenjuje, laže.
Težak rad samo iscrpljuje. Možda nam puni bisage, zbog toga i radimo, ali nam
prazni vijuge, i cijelo tijelo, ispija i krv i vedrinu i živost i sve ono dobro
čega ima u nama. Težak rad zapravo je kazna, a ne nagrada. Rad bi trebao da je
lagan, lijep, pun zadovoljstva i bez briga. A to čovjek može lakše obezbijediti
sam nego s drugima. Zato su nekako najbezbrižniji umjetnici, oni ne zavise od
šefova i preduzeća. Poslije teškog rada možeš se samo napiti, a alkohol je za
većinu ljudi isto što i teški rad – tegoba koja ih uništava. Drugo smo mi
meraklije. Uništava i nas, ali to smo izabrali. Samo jedan lijek postoji i pali
protiv teškog rada. Lijek je bijeg. Ja cijeli život bježim, u putovanja, u
putopise, u slikarstvo i čitanje. A bježim i u alkohol, ne krijem to. Ja sam ti
čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetost,
da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada.
Znači, ipak postoji izlaz?
– A kad prođe to dirinčenje bez smisla i cilja, sačeka nas lijep život.
Zašto da ovaj hudi čovjek malo i ne uživa? I to – evo odmah ispravke prethodne
rečenice – ne malo i škrto, nego obilno i trajno.
I kako to izgleda?
– Možda se iza svega krije ovo: imati
vremena za čitanje. Eto ključne karakteristike lijepog i dobrog života. Jer
imati vremena za čitanje istovremeno znači imati vremena za sve, za sve drugo
što čovjeka interesuje. Ta blagodet, da imaš vremena, to je najljepša stvar u
priči o lijepom i ugodnom životu. Zato sam ja u početku bio malo raspet. Volim
knjige, ali volim i rakiju. Pa da se ne bi sudarali, da mi rakija ne bi udarila
i na život i na knjige, davno sam shvatio da je njoj vrijeme u akšam. Preko
dana radiš, a kad sunce počne padati, onda se opustiš. Kad prođe dnevnik (U ta
vremena TV dnevnik počinjao je u 20 sati – op. O. K.), tek onda uzmeš komad sira,
malo dobrog hljeba i rakiju. Ako ne očekuješ puno od života, dobićeš sve što ti
treba, pa i preko toga...
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.