Nakon kratke i teške bolesti preminuo novinar i veliki čovjek Mirza Sadiković

Nakon kratke i teške bolesti, danas nas je napustio novinar i veliki čovjek Mirza Sadiković. 

Rođen je u obitelji prosvjetnog radnika u Cazinu, ali je odrastao i školovao se u Cazinu, Bosanskoj Krupi, Bihaću i Sarajevu.

Srednju školu je završio u Bihaću, a potom studij sh/hs jezika i južnoslovenskih književnosti u Sarajevu, prenosi USKinfo.

Od najranije mladosti uključio se u društveni rad – omladinske organizacije i društvenih organizacija koje su okupljale mlade, te se aktivno bavi sportom. Prije rata, odnosno agresije na BiH obnašao je brojne političke dužnosti, a vrijedi istaći angažman u SSO BIH – omladinskoj organizaciji BiH, gdje je obavljao dužnosti predsjednika Općinske organizacije Cazina, predsjednika Međuopštinske organizacije Bihać i člana Republičke konferencije SSO BIH.

Dao je doprinos u organizaciji omladinskih radnih akcija- učesnik je i dobitnik priznanja „udarnik“ na više njih, a dužnost komandanta Savezne omladinske radne akcije „Pruga mladosti – Sunja Bosanski Novi“ obavljao je 1980. Godine.

Novinarstvom se profesionalno počeo baviti 1984. godine u listu „Oslobođenje“, gdje je bio dopisnik sa područja Bihaćke regije. Potom u RTV Sarajevo od 1987. Godine, gdje ostaje sve do 2015. godine /prolazeći sve organizacione transformacije RTV BiH - RTV Sarajevo, RTV BIH, Federalna TV i BHT1.

Cijeli novinarski vijek sarađivao je sa više Listova u BiH i regiji, radio i TV stanica izvještavajući i bilježeći događanja na području Bosanske krajine.

Poseban doprinos dao je u odbrani BiH. U odbranu se uključio od prvog dana i to u jedinice TO, zatim 503. Brigade, Unsko-sanske operativne grupe i Petog korpusa ARBiH, u kojem je ostao sve do oslobađanja.

U tom je periodu radio na uspostavi Informativne službe 5. korpusa, osposbljavanju radio-tv sistema Bihaćkog okruga i probijanju medijske blokade u kojoj se nalazio Bihaćki okrug. Sa više od pet hiljada tekstova, priloga, tokom agresije na BiH poslanih na RTV BiH, zatim HRT, Listove „Oslobođenje“, Ljiljan“, te brojne druge itekako je doprinio odlasku istine o borbi i odbrani u Bihaćkom okrugu.

U periodu od juna 1994. do juna 1996. obavljao je dužnost direktora RTV BIHAĆ.

Nakon oslobađanja vraća se u matičnu kuću RTV BIH, gdje daje veliki doprinos u radu Informativno-tehničkog centra BiH svakodnevno izvještavajući o događanjima, obnovi i svemu što se dešavalo na prostorima Bosanske krajine.
Njegov novinarski rad, posebno reporterski, kojem je ostao vjeran gotovo cijeli radni vijek, bio je dragocjen – ti prilozi o običnim ljudima, Krajišnicima, o aktivnostima u selima, gradovima, razgovori sa poljoprivrednim proizvođačima, zanatlijama, ankete na ulicama, izvještaji sa događaja, manifestacija – iz tog štiva duh Bihaća, duh Krajine, ali i svakog grada i dijela Unsko-sanskog kantona mogao se osjetiti. Naročito o povratnicima,zatim o stradalnicima, ekshumacijama masovnih grobnica, pomirenju, kako na širem prostoru, tako i posebno u Cazinskoj krajini i Velikoj Kladuši.

Najveća novinarska vrijednost mu je upravo to pisanje o svima, ljudima ovoga kraja, o obnovi, povratku, vraćanju povjerenja.

Aktivno je radio u više nevladinih organizacija, posebno humanitarnih, zatim u Društvu novinara BiH.

Dobitnik je najvišeg novinarskog priznanja u BiH – nagrade „Srđan Aleksić“ za kontinuirano izvještavanje o ljudskim pravima i razvoj društveno odgovornog novinarstva i doprinos u izgradnji BiH, zatim promociji ljudskih prava, empatiji i senzibiliziranju javnosti za istinske civilizacijske vrijednosti.

Pored ovog dobitnik je Plakete Unije za održivi povratak i integracije BiH za nesebičan dugogodišnji doprinos i podršku izbjeglicama i raseljenim licima, provođenju Aneksa VII Dejtonskog mirovnog ugovora.

Ostavio je pečat u organizacionom jačanju Informativno-tehničkog centra RTV BIH Bihać, kao programski koordinator, dao je i nesebičan doprinos u RTV Unsko-sanskog kantona – u kreiranju i realiziranju više programskih projekata šireg značaja- regionalnoj medijskoj kući, u profesionalnom izvještavanju i kreiranju javnog mjenja kao najveće vrijednosti demokratskog društva.

Aktivno se bavio i publicističkim i književnim radom. Objavio je više dokumentarističkih reportaža, priča, dokumentarnih filmova i autor je Romana „Tomašica- vjetar tišine“.

Dobitnik je bio najvećeg priznanja grada bihaća "Povelja 26. februar".