Puste ulice, svježe humke: Život u Srebrenici nakon 11. jula

Srebrenica je dan nakon 11. jula - kolektivne dženaze i ukopa žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine, ponovno poluprazna i u njoj građani, koji su tu tokom cijele godine, nastavljaju svoj život.

Klanjana dženaza za 33 žrtve genocida u Srebrenici

Nakon što su hiljade ljudi juče prisustvovale komemoraciji i ukopu 33 žrtve srebreničkog genocida, danas su tu smo mještani koji nastavljaju borbu za život u gradu u kojem je prije 24 godine počinjen genocid.  

Nermin Alivuković, član Organizacionog odbora za obilježavanje 24. godišnjice genocida nad Bošnjacima "Sigurne zone UN-a" Srebrenica iz jula 1995. godine, izjavio je da je ovogodišnje obilježavanje proteklo u najboljem redu i miru kako i zaslužuju žrtve srebreničkog genocida. 

Srebrenica prije genocida: Prve ljubavi, fudbal i život u logoru na otvorenom

"Prije svega, tu treba zahvaliti svima koji su ovih dana bili u Srebrenici, prvenstveno učesnika Marša mira, biciklista, maratonaca, dakle, iz svih krajeva BiH ali i svijeta. U njima je prevladavala svijest da dolaze u Potočare kako bi odali počast žrtvama genocida i prisustvovali dženazi. Nismo zabilježili nijedan najmanji incident kako u Maršu mira, koji je ove godine okupio više od 6.000 učesnika tako i na jučerašnjoj komemoraciji kojoj je, prema našim procjenama, prisustvovalo više od 20.000 građana", pojasnio je Alivuković.

Svakodnevnica Srebreničana 1994: Djeca se smiju, igraju i mašu, ni ne slute...

Srebrenica živi, kako je kazao, i nakon 11. jula. 

"Navikli smo i da je i domaća i svjetska javnost okrenuta prema Srebrenici samo pred 11. juli i taj dan ali život u Srebrenici teče i nakon 11. jula. Ovdje se sasvim normalno odvija život. Ono što je, prije svega, potrebno da bi ljudi normalno živjeli i opstali na ovom području su radna mjesta koja su ključna", istakao je Alivuković.

Smatra da bi svi trebali malo više pažnje posvetiti ekonomskom razvoju Srebrenice. 

"Posljednjih godina se jako malo radi na tome. Srebrenica sama iz budžetskih sredstava ne može odgovoriti na sve zahtjeve koji su stavljeni pred opštinsku administraciju", rekao je Alivuković.

O životu u Srebrenici govorio je i penzioner Suljo Jelkić (68). 

"Vratio sam se 2004. godine tako da sam konstantno ovdje. U Srebrenici je vrlo komplikovano živjeti. Kada pogledate kako je u ostalim gradovima, kad prođete BiH i vratite se ovdje onda tek vidite gdje živite", rekao je Jelkić koji kao koreograf u Kulturno-umjetničkom društvu "Vaso Jovanović" pokušava okupiti mlade. 

Trude se, kako je kazao, stvoriti nešto po tom pitanju. 

"Ali i tu se osjeti da nestaje naroda, da narod odlazi i da je veoma teško", poručio je Jelkić. 

U Srebrenici je porodicu osnovao i 36-godišnji Zekerijah Hadžić.

"U Srebrenici živim s porodicom. Tu radim. Kada imam priliku s porodicom odem malo negdje drugo jer vidite poslije 11. jula ulice su poluprazne. Najgora situacija jeste što je jako malo fabrika. Mi, koji smo zaposleni u administraciji, ne proizvodimo ništa, mi smo uslužni faktor. Problem je što u Srebrenici više ljudi radi koji ne žive ovdje nego u Bratuncu i drugim mjestima i dolaze samo radnim danima", pojasnio je Hadžić.

Kako je kazao, poluprazne ulice psihički ubijaju ljude koji žive ovdje. 

"Ne možete svom djetetu pružiti nešto što treba da vidi, da prođe kako bi mu sutra bilo lakše. Mi ovdje nemamo puno mogućnosti za našu djecu. Živjeti ovdje ostalim danima, mimo 11. jula, je isto tako teško kao i 11., samo što je tada ovdje više ljudi", poručio je Hadžić.