Milomir Kovačević Strašni: Oni su branili grad

Bilo ih je mladih i onih starijih, sa fakultetima ili samo sa osnovnom školom, u vojničkim čizmama ili u tenama, sa zoljom ili s pištoljem. Većina od njih nije bila svjesna, tih toplih mjeseci 1992, da će rat obuhvatiti i tri zime. Njihov je jedini cilj bio - odbraniti Sarajevo. 

Milomir Kovačević Strašni kao kroničar vremena, svojim fotoaparatom portretirao je pripadnike policije, vojske, specijalne jedinice i drugih formacija koje su učestvovale u odbrani Sarajeva. Preko 300 fotografija čine zbirku koja će prvi put biti izložena u javnosti kroz izložbu naziva: (I) oni su branili (svoj) ovaj grad. Kao i dvije prethodne samostalne izložbe ovog umjetnika, i ova će biti postavljena u Umjetničkoj galeriji BiH, a njenim svečanim otvaranjem u subotu 6. aprila 2013 u 19,00 počinje ovogodišnji festival Modul memorije. 

U našoj fotogaleriji možete pogledati neke od fotografija koje će biti izložene, a u nastavku pročitajte intervju sa umjetnikom

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba 

Strašni: Ovo je nastavak prethodne dvije izložbe Strašni izbori (prvi demokratski izbori u BiH), a nakon toga i Željeli smo samo mir (antiratni protesti), a zamišljena je kao zadnji dio trilogije, kao izložba koja govori o stvarnom ratu. Ipak, pošto imam još mnogo fotografija iz ratnog perioda, odlučili smo da ih grupišemo u nekoliko tematskih cjelina, tako da je ovo tek prva od njih.  

I danas vjeran snimanju tradicionalnoj metodi fotografije, Strašni posjeduje laboratoriju za razvijanje fotografija. To se u slučaju ove izložbe pokazalo kao praktično, s obzirom da bi u komercijalnom laboratoriju priprema ovakve izložbe koštala oko 30.000 Eura. 

Izložbu sam pripremao četiri mjeseca, a kroz ruke mi je prošlo preko 1000 snimaka. Mnoge od njih morao sam skidati sa negativa, bilo je tu dosta prašine, nešto je trebalo retuširati. Veliki posao, ali rezultati su vrijedni toga, jer sa ove distance od dvadeset godina, te fotografije postaju istorija grada. Mislim da je veoma važno da se to pokaže, kako za mlađe generacije, tako i za nas, da se otvore i neke tabu teme. 

Radiosarajevo.ba: Kada i gdje su nastajale fotografije? 
Strašni: Uglavnom su sve nastajale u gradu. Samo dvaput sam išao na položaje, jednom za potrebe magazina Dani, kad je išla cijela redakcija, a drugi put slučajno. Nazif Gljiva i Hanka Paldum su se uputili na liniju da pozdrave vojnike i jednostavno su me 'pokupili na ulici' da idem sa njima.

Sve počinje drugog maja 1992, kada smo, u stvari, svi postali i svjesni da je oko nas pravi rat. Većina fotografija je nastala na ovom gradskom potezu, koji je, inače, bio moja svakodnevna ruta. Ja sam fotograf ulice, i prije rata sam ih svakodnevno obilazio, snimao sam za redakciju ono što mi je tog dana bio zadatak, ali i sve ono drugo što mi je zapalo za oči. Tako sam nastavio i u ratu - moja svakodnevna ruta, samo što su drugi ljudi postali , da tako kažem, gospodari ulica... i modeli. 

Radiosarajevo.ba: Jesu li se i ponašali kao modeli, pozirali?
Strašni: Većinom sam ih snimao na moje insistiranje, a nekad i na njihovo. Kako kod koga, bilo je i poze, namiještanja... Bilo je onih koji su me, kad god me vide, zvali da ih uslikam. Mislim da je i sam taj čin fotografisanja tim ljudima značio povratak u neka normalna vremena.         

Radiosarajevo.ba: Recite nam nešto više o momku čiju ste fotografiju odabrali za plakat
Strašni: To je Pipa. Sjećam ga se kad je kao dječak prodavao ljubičice u Mirisu dunja, znali smo se iz Sloge, a stanovao je u centru grada. U ratu sam ga fotografisao više puta, ali baš ova fotka je posebna jer se na njoj vidi i mladost, i poza, i taj pogled. Ne znaš da li je maneken ili borac. Cijela serija je malo nestvarna jer svi ti momci, u svojoj mladosti, izgledaju i kao manekeni. Naizgled je sve pitomo, a s druge strane, tu je oružje, sve je kontradiktorno. 

Radiosarajevo.ba: Objasnite nam simboliku naslova izložbe i sve te zagrade: (I) oni su branili (svoj) ovaj grad?  
Strašni: Među mojim portretima ima raznih ljudi. Nažalost i onih koje je istorija odvela u druge vode. Ćelo jedan. Ćelo dva, Juka... Bilo je i onih suviše mladih što po konvencijama ne bi smjeli da nose oružje. Ima nekih koji su se samo šetkali, šminkera... ima i onih za koje danas nikada ne bismo rekli da su nekad nosili pušku. Širok dijapazon likova, međutim u tom momentu svi su bili tu, koliko god je poslije istorija išla u različitim pravcima. Zato je tu ta mala igra riječima.       

Radiosarajevo.ba: Poznajete li kasniju sudbinu tih ljudi? 
Strašni: Na žalost, ne znam. Toliko ih je bilo, nekima ne znam ni imena, bio je rat. Takvo je bilo vrijeme u kojem ni sami nismo znali da li ćemo dočekati sutra. Za neke od njih znamo da su poginuli, ili su odlazili poslije rata. Na žalost, dosta je ljudi stradalo.      

Radiosarajevo.ba: Danas živite na potezu Sarajevo - Pariz. Godine prolaze, a vi ste i dalje dosljedni tradicionalnom načinu fotografiranja sa filmom. Koliko je to, u današnje vrijeme, ekscentrično?
Strašni: Pa jeste, to je danas veliki luksuz, poprilično je skupo i neobično. Ali ima dosta fotografa koji i dalje njeguju ovaj način. To je jedna drugačija vizija. Za moj rad nema potrebe da idem u digitalu, jer sa ovim mogu napraviti ono što hoću. Nemam barijeru da se sa digitalom ne može napraviti dobra fotografija - može se, u mnogim aspektima je praktičnija, ima veće tehničke mogućnosti. Ali kada su u pitanju crno-bijele fotografije, mnogi sa digitalom rade nešto što za krajnji cilj ima klasičnu fotografiju. Mada, na kraju krajeva, dobra fotografije je dobra fotografija, bez obzira čime je snimljena. 

Radiosarajevo.ba: Hvala na razgovoru i puno uspjeha!