Miljenko Jergović: Monteno

Kad ubrzani za Ploče kasni 180 minuta

Bilo je proljeće, godina 2009. ili 2010, ne znam više; pozvani smo na dernek uz ciganske tamburaše, na jedan salaš blizu Vukovara. Nismo poznavali vlasnika salaša, ali on je poznavao jednoga Osječanina s kojim smo se tada pomalo družili, i poželio je da mu dođem na slavlje. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Biva čita moje novinske članke, i neku je knjigu pročitao, sviđa mu se moj osamljenički stav, pa bi me, eto, htio upoznati. Pao sam na lasku, pa smo iz Zagreba potegnuli u Vukovar. Tamo će se, kažu, skupiti još dragih ljudi, uključujući i naše beogradske prijatelje, tako da se zna, da slučajno što ne posumnjam i da mi ne omrzne toliki put. Kada o tome danas mislim, samo pet ili šest godina kasnije, sve mi se to čini nevjerojatnim. S ljudima s kojima sam se tada družio više se, uglavnom, ne družim, a ideja da idem u goste nekome koga ne znam, pa još na salaš blizu Vukovara, i s vjerom da će sve biti u redu i da živimo u vremenima blagosti i pomirenja, kada se treba za nešto i žrtvovati, makar ta žrtva bila i tako budalasta, danas mi je sasvim neprispodobiva i s mojom naravi, ali i s društvenim prilikama u Hrvatskoj i okolo nje. Na kraju, danas u ovoj zemlji, bit će, niti nema čovjeka kojemu se sviđa moje javno iskazano osamljeništvo, pa da me tako upoznaje na nekome svom privatnom grupnjaku.

Ne sjećam se više čime se taj čovjek bavio, ne pamtim ni kako je izgledao, ne bih ga prepoznao da ga sretnem na ulici, ali znam da je salaš bio njegova djedovima. Zapamtio sam cijelu priču, koju bih sad preskočio, o tome kako je salaš postradao u ratu. Priču koju mi je ispričao, o psu što je preživio rat čuvajući posjed, ali više nije prepoznao svoje gospodare kada su se nakon rata vratili, napisao sam i posvetio mu je. Kasnije sam posvetu izbrisao. To je, mislim, jedini slučaj da sam brisao već napisanu posvetu, s kojom je priča negdje bila i objavljena. Nije pošteno, a ni časno brisati posvete. Osim kada se to mora učiniti.

Velike pare uložio je u obnovu salaša. Sve izgleda jako lijepo i skladno, svaka tu stvar ima svoje mjesto i svoj razlog. Mjesto je do u najsitnije detalje prilagođeno nečijem sutrašnjem životu. Samo što tog života neće biti, i to se osjeti, kao što se to uvijek osjećalo u onim kućama što su ih po Bosni gradili gastarbajteri. Ispunjavajući tako svoje imaginarne dugove prema zavičajima, gradili su visoke betonske zidove, da ih nasele svojim nostalgijama i namijene onoj budućnosti za koju se u trenutku građenja već znalo da nikada neće doći. Taj salaš bio je ogledno mjesto jedne praznine. Trebalo je napraviti dernek, zapiti i založiti kakvo prazno i bezpraznično slavlje, da se namiri ono što fali. 

A što to, zapravo, fali? I kakva se to praznina mogla namiriti mojim dolaskom iz Zagreba? I još mnogo više od toga: dolaskom Kemala Montena?

Montena je poznavao vlasnik salaša, ali ga je bolje znao neki njegov drug, koji je pjevaču organizirao nekakve nastupe po Vinkovcima i okolici. Ima svijeta koji je bogat izašao iz rata, pa kad sinove žene ili udaju kćeri, onda dovedu Kemala Montena da im zapjeva na svadbi. A nije njima do pjesme, nego do toga da selu pokažu što sve mogu i kakvom velikom i slavnom svijetu pripadaju.

Ali nije on došao na salaš da pjeva, nego samo da bude tu i da se svi zajedno družimo. Došao je da uživa u derneku, kao i ja što sam došao da uživam u derneku, samo što je on predstavljaju jednu, a ja drugu vrstu socijalne dekoracije.

Tako je i bilo. Dok je tamburao ciganski orkestar, doveden odnekle iz Vojvodine, Kemal Monteno sjedio je i pomalo pio. I sve bi, sa svakim gutljajem, govorio: ne smijem, ne smijem... Tako je bivalo u onom njegovom, nekadašnjem Sarajevu: kada čovjek dođe u neke godine, ili kad ga spopadnu bolesti, pa mu doktori zabrane sve ono što se još u antička vremena uobičajilo da zdravi bolesnima zabranjuju, a prva se zabrana, oduvijek, odnosila na piće, tada oni koji su navikli piti, oni kojima je alkohol sredstvo društvene komunikacije, introspekcije i preživljavanja svakog jada, i koji bez rakije, pive ili vina ne umiju sjediti i razgovarati s ljudima, piju uz tu mantru: ne smijem, ne smijem... Ili piju tako, ili se više ne pojavljuju među ljudima. Za treće ne znam.

Bio je tjeskoban, umoran, pomalo i očajan. I sve je to jako dugo trajalo. Razvuklo se veselje, odužila se noć, nikako da dođe čas da nas vlasnik salaša sve porazmjesti na spavanje. Kemal se sav stis'o i smanjio, ponekad samo šapne: ne smijem, ne smijem...

U neka doba krenuše ga nagovarati da, ipak, nešto otpjeva. Neće. Ne može. A onda, ipak, nakratko popusti.

Njegov glas - čist, neoštećen i neizranjavljen, nedirnut i nekako besmrtan.

Nekad ga nije trebalo nagovarati. Ama ne da nije, nego bi se sam nudio, udjenuo bi se, kao neki dječarac između dvije tuđe pjesme, tako da ne smeta i drugima ništa ne otima, ali opet da i on pjeva. Bilo mu je veselje.

A sad, eto, ne bi.

Ali kada je, ipak, popustio, kada je zapjevao, mogao si zatvoriti oči, i bilo bi kao što uvijek biva. Možda mu je samo malo okraćao dah, ali je sve drugo bilo kao što biva oduvijek, otkako se našim radioaparatima, gramofonima i televizorima širi njegov glas. Čist, neoštećen i neizranjavljen, nedirnut i nekako besmrtan. Kao da i ne izlazi iz toga nevoljkog i malenog, ostarjelog i bolesnog tijela, koje se već miri sa svojom izlišnošću na ovome svijetu i salašu, među ovim ljudima koji nisu njegova raja, jer je njegove raje nestalo valjda s prvim bombama koje su počele padati po jednoj nestaloj zemlji. Pjevačima stare glasovi, čuje im se što su sve preživjeli, utisnu im se u glasove sve popušene cigarete i ispijene rakije, grla im stisnu sve smrti, životna nezadovoljstva, stresovi. Montenu se u glasu ništa nije čulo. Pjevao je kao i prije četrdeset godina, glasom dječaka, mladića, talijansko-sarajevskog anđela, muslimana i Monfalkonera, čiji je glas iznad svih životnih okolnosti, povijesnih i političkih zbivanja. I da su ga spalili u krematorijima Auschwitza, njegov bi glas ostao isti. Sve je oko njega već bilo sagorjelo.

A onda je nakon dvije pjesme zašutio, i opet se smanjio i snuždio: ne smijem, ne smijem...

Negdje oko dva uzdahnuo je i šapnuo mi, da ljudi ne čuju:

- A znaš kako mi je? Ko da sam na željezničkoj stanici, a ubrzani voz za Ploče kasni sto osamdeset minuta!

Rekoh, sad će to, i Cigani su se umorili.

- Ma ne, lako ćemo za to. Nego mi je život takav da čekam da prođe, a on ne prolazi.

Pogledao sam ga, rekoh daj nemoj se zajebavati, ali me nije nažuljalo to što je rekao, čak bih i zaboravio tu lijepo složenu sliku sarajevske željezničke čekaonice, i voza za Ploče koji kasni tri puna sata, ti sjediš i čekaš, a vrijeme usporilo kao da će svakog trenutka stati. Možda je i stalo. Ako promislimo: oni kojima je ubrzani za Ploče kasnio 1978. ili 1984, i vrijeme im je usporavalo od čekanja, možda i dana današnjeg čekaju u nekom paralelnom trajanju da voz konačno uđe u stanicu, i u svom su dugom čekanju propustili i ratove, i rastanke, i mržnje, i vlastita umiranja. Dočekaju li ga jednom, taj voz koji Kemal spominje, iznenadit će se što se sve promijenilo dok su oni tako čekali...

Ali ne bih ništa od svega toga upamtio, ne bi bilo ni ove priče, da mi ujutro, dok smo mamurali za doručkom, Kemal nije rekao:

- Znaš ono sinoć što sam ti rekao. To sam se ja šalio.

Odgovorio sam mu da znam, naravno da se šalio, nikad ne bih ni pomislio da je njemu takvom dodijao život.

Prisjeo mi je taj dernek na salašu, negdje kod Vukovara. Nekoliko mjeseci kasnije došao je do mene glas kako se onaj koji me je zvao žali da mu je njegov prijatelj, neki Bubalo, funkcioner stranke Branimira Glavaša, zamjerio što je dovodio Jergovića na svoj salaš. Ako i jeste tako, ako mu je taj Bubalo nešto zamjerio, morao se potruditi da taj glas nikada do mene ne dođe. Ovako ispada da bih mu trebao biti zahvalan što me je zvao tu među ljude, što je psu pružio iluziju ljudskoga dostojanstva. Tako sam i izbrisao posvetu na priči o psu slomljenog uha.

Zadnjih godina Kemala Montena vidio sam dvaput. Oba puta u prolazu.

Prvi put, zaustavio me je na ulazu u firmu, čuo je da mi je umrla majka, pa eto... Bilo je to siječnja 2013.

Drugi put smo se sreli lani, u nekom trgovačkom centru.

Naravno sve se to događalo u Zagrebu. Gledano iz prebivališne perspektive - a iz koje bismo druge na te stvari još i gledali? - obojica smo bili Zagrepčani.

Danas je petak, 23. siječnja 2015. Neće me biti na Mirogoju kada u ponedjeljak Kemala Montena Zagreb bude ispraćao na njegovo putovanje u Sarajevo, tačnije na sarajevsko groblje Bare. Neće me biti ni na Barama, kada Sarajevo bude dočekivalo Montena da ga sahrani u svoju ilovaču. Ne idem po sprovodima. Na Barama sam bio, jer sam morao biti, kad mi je umrla majka. Takav je red. Imala je samo jedno dijete.

Ne volim sprovode, jer se na sprovodima uvijek mijenja odnos neke zajednice, porodice, komšiluka, cijeloga jednog grada i zemlje, ili mnogih gradova i zemalja, prema čovjeku kojeg više nema. Ljudi s pokojnikom razgovaraju kao s vlastitom idealiziranom uspomenom. Pridaju mu značenja kakva još do jučer nije imao. Vole ga onako kako ga nisu voljeli dok je bio živ. To je najgore. Volio sam Kemala Montena, i zato ne bih bio na njegovom sprovodu.

Prelazio je granice. Pjevao je na sve strane, gdje god ga je bilo prije rata, i tamo gdje ga prije rata nije bilo. Ljudi su ga doživljavali kao svoju živu uspomenu. Trebao im je da se u sebi pošteno isplaču. U zadnjih dvadeset godina Kemal Monteno bio je glasnik kolektivne nostalgije, žala za nevinošću svijeta i za vremenom kada nam ruke svima nisu bile krvave. Jednima što su klali, drugima što su preživjeli.

Napatio se u toj ulozi tuđe uspomene, u tom dugom komemoriranju predratnog doba. Trebali su ga jer nisu umjeli iznova započeti neki drugi život. Tako mu nisu dopustili da on živi svoj. I da bude samo pjevač.