Luna Zimić Mijović: Mladi odlaze iz svake države

Mlada bosanskohercegovačka glumica Luna Zimić Mijović u svojoj desetogodišnjoj karijeri ostvarila je uloge u brojnim europskim filmovima. Radila je i sa talijanskim oskarovcem Paolom Sorentinijem u filmu Youth, koji je osvojio brojne svjetske nagrade. U intervjuu za RSE govori o suradnji sa europskim redateljima, utjecaju filma na ideju i temeljne vrijednosti EU, kao i o migracijama i odlasku mladih iz BiH.

Tekst u rubrici Šta drugi pišu, prenosimo s portala Radio Slobodna Evropa

RSE: Posljednjih deset godina, koliko je prošlo od vašeg glumačkog debija u filmu 'Grbavica', ostvarili ste uloge u brojnim europskim filmovima. Kako je došlo do tih angažmana?

Zimić Mijović: Prvo, ja sam imala veliku sreću što sam počela da glumim sa trinaest godina, pogotovo što sam glumila u Grbavici, koja je jako nagrađivan film, i subjektivno i objektivno odličan film, tako da sam imala priliku da me je i prije nego što ću ući u taj posao, vidjelo mnogo casting direktora, režisera, kolega glumaca koji isto tako znaju preporučiti. Evo, već deset godina prolazi, ja sam navikla na to da mi gluma bude posao, ali, s druge strane, nikad to neću smatrati samo poslom. To je ljepota našeg rada.

RSE: Kako je bilo surađivati s Sorentinijem i naći se rame uz rame sa glumcima poput Michaela Cainea i Jane Fonda?

Zimić Mijović: Super je bilo. Naravno, to ima prednosti, u smislu da znaš s kim radiš, da prije nego što odeš na samo snimanje, svi govore: 'Budi najbolja što možeš!'. Ja, s kim god da radim, bilo da je studentski film ili oskarovac, nije bitno koju nagradu je osvojio ili ne, bitna mi je priča, bitan je pristup – ljudski prema toj osobi i kakav pristup ima ta osoba prema nama, pogotovo tog ljudskog što se tiče.

RSE: Koliko filmska umjetnost može utjecati na promoviranje temeljnih ideja Europske unije – jednakost, zajedništvo, ljudska prava? Koliko se takve teme provlače kroz europske filmove?

Zimić Mijović: Kao što možemo vidjeti – stalno. Ono što sam ja primijetila u ovih mojih deset godina malo profesionalnijeg bavljenja filmom, jeste da svake godine imamo neku temu koja se provlači kroz filmove koji završavaju na festivalima. U biti, od evropskog filma danas se traži da bude aktivan, socijalno aktivan, da priča o društvenim temama, da sukus filma bude ono o čemu danas ljudi pričaju u tramvaju, kafani, na poslu, za šta se bore. To su malo konkretnije teme, što mislim da je, s jedne strane, dobro, zato što filmovi koji su društveno aktivni, koji dobiju neku prestižnu nagradu – kao što je, na primjer, Danis Tanović sad dobio na Berlinaleu – to znači, nažalost, i na sreću, to znači da će ga puno ljudi gledati.

RSE: Koliko sam mogao primijetiti, domaći autori se kroz svoje filmove bave i tranzicijom. Šta mislite o toj temi?

Zimić Mijović: To je sindrom kolonizacije. Ja sam upravo sad u pregovorima i dogovorima oko jedne priče, njemački film, u kojem bi trebala da glumim, i naravno da je moj lik izbjeglica. Ne, naravno ne zato što sam iz Bosne, nego zato što su režiseri s kojima sam do sad radila, kad smo pričali na tu temu, primijetili da jako puno znam o tome. Od početka svoje karijere, od Grbavice, učila sam o tome. Tu dolazimo do onog što umjetnost radi: postavlja pitanja – da li je bolje da se mi pomirimo s tim da smo država u tranziciji, kako će naš život izgledati, boriti se da bude bolji za našu djecu, u biti ono što svaki čovjek radi u bilo kom vremenu, ili ćemo odustati, pa ići da tražimo neki bolji život i zanemariti ono sve što nosimo sa sobom, a da znamo duboko u sebi da to nikada nećemo uspjeti.

RSE: Mnogi mladi odlaze iz Bosne i Hercegovine. Koliko mladi čovjek može uspjeti u ovoj zemlji? Kako ih zadržati?

Zimić Mijović: Mislim da mi, kao država, ljudi koji rade, koji su neka vrsta košnice, suviše lično shvatamo kada neko ode, kad mladi odlaze. Mi treba, kao što moj tata kaže, da 'otvorimo oči, da otvorimo mozak' i da vidimo da iz svake države mladi odlaze, da se to dešava već decenijama. Nije da ljudi idu u potragu za boljim životom zato što im ovdje nije dobro, nego jednostavno idu da traže novi bolji život, neki drugi mentalitet. Tu opet dolazimo do kolonizacije, do drukčijeg mentaliteta koji te drugačije shvata ili da ti sam sebe ozbiljnije shvataš. Tako je i sa mnom. Kako zadržati mlade? Ja mislim – nikako. To zavisi od roditelja, zavisi od mikrokosmosa iz kojeg dolaziš, iz svoje porodice, zavisi od materijalne situacije. Neki bi i otišli, a ne mogu. Ja sam, na primjer, išla. Ja sam stalno išla. Ja ću uvijek da idem, ali vjerujem da neću nikada moći odavde da odem. Ja nikad neću otići.