Ljubo Kuntarić: Kompozitor i inženjer (INTERVJU)

Ljuboslav Ljubo Kuntarić jedan je od najplodnijih i najuspješnijih kompozitora na ovim prostorima nakon Drugog svjetskog rata. Rođen je u Čakovcu 20. juna 1925. godine. Diplomirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1951. godine, a kao inženjer afirmaciju je stekao radeći na izgradnji vodovoda Cres-Lošinj i mnogim drugim značajnim projektima. Kao kompozitor dobitnik je brojnih nagrada za šlagere, a komponovao je i orkestralne, komorne, klavirske te duhovne kompozicije, kao i radove za tamburaške i puhačke orkestre, kompozicije i obrade za klape. Autor je i brojnih scenskih djela (opera, opereta i musicala). Također, pisao je scensku i filmsku muziku.

RadioSarajevo: Prije svega, jeste li vi kompozitor ili inženjer?
Ljubo Kuntarić: To je jako teško reći, jer veliki dio mog života sam bio više, nažalost, inženjer nego skladatelj, ali da sam one milione sati, koje sam potrošio za kanale, vodu i kanalizacije, utrošio u glazbu to bi onda bila katastrofa za slušati.

RadioSarajevo: Jeste li više dali kao inženjer ili kompozitor?
Kuntarić: Ja sam kao inženjer učinio mnogo više nego kao skladatelj, ali to se uopće ne zna. Zapravo i ne treba se znati, to nije toliko važno. Sudjelovao sam u izgradnji oko 80 hotela u Jugoslaviji. Tu je utrošeno užasno puno sati, koje bih volio da sam upotrijebio za glazbu.

RadioSarajevo: Kako je uopće došlo do toga da se počnete baviti muzikom?
Kuntarić: Ja se glazbom bavim već od svoje 12-te godine. Klavir sam počeo učiti sa osam godina, bio sam đak varaždinske Glazbene škole, zatim sam živio u Požegi gdje sam imao sreću da je boravio dirigent češke opere, od kojega sam učio svega pomalo. Čak me učio i flautu, violinu, klavir, orgulje. Počeo sam tako što sam svirao u franjevačkoj crkvi u Požegi. Onda sam se zaljubio, jer već bilo to vrijeme, pa sam napiosao i svoj prvi šlager Ti ni ne slutiš, koji je pjevao Andrija Konc, a to je bila i pjesma koju je prvu Ivo Robić snimio na svoju prvu tvrdu ploču. To je bila čak i prva stvar koju je Robić snimio. Poslije sam, u životu, bio jako vezan uz Ivu Robića.

Dok sam studirao, nastavio sam glazbeno obrazovanje kod profesora Matza, preko koga sam došao i profesora Albe Vidakovića, sa kojim sam četiri godine od početka radio harmoniju, kontrapunkt i kompoziciju. On je bio muzički genij. Ne samo zbog znanja, koliko i zbog pedagogije. On je tada, kao svećenik, bio izbačen sa konzervatorija te je živio od privatnog podučavanja učenika. Moja stipendija je tada iznosila 200 dinara, a ja sam časove kod Matza i Vidakovića plaćao 30 dinara po času. Srećom, pa sam zarađivao puno novaca sa Radio stanicom Zagreb. Pisao sam šta god su htjeli - od filharmonije do big banda, a plaćali su po taktu od šest do 20 dinara, tako da sam mogao sve to platiti i fino živjeti sa tim novcem.



RadioSarajevo: Spomenuli ste Ivu Robića, kakva je bila suradnja sa njim?
Kuntarić: Pa čujte, Ivo Robić je počeo sa mnom i ja sa njim. Robićeva situacija je bila takva da je, nažalost, za zadnjih dana NDH nešto pjevao na radio stanici i onda je dobio zabranu pjevanja nakon NDH.

RadioSarajevo: Kakva je bila situacija šlagerima nakon NDH?
Kuntarić: Došlo do toga da Andrija Konc ima svoju emisiju na radiju svaku srijedu ili četvrtak u četiri sata popodne, gdje je Stanislav Openan pratio na klaviru. Tu je pjevao i moju Ti ni ne slutiš. Mogu vam reći da je i cijeli Zagreb slušao tu emisiju, bila je veoma popularna, odnosno šlageri su tada bili jako popularni. Kada je završio rat, u novoj državi je ta muzika postala antipolitička. To je bio dah vjetra sa Zapada, koji se trebao uništiti. Skinuli su sve što je zvučalo kao šlager sa repertoara. Tako je bilo sve dok Čenulj, koji je tada bio pukovnik u Titovoj vojsci, nije protumačio da je Glenn Miller bio partizan. Tada je dobio dozvolu da osnuje jedan mali sekstet koji će svirati Millera, a smjeli su pjevati samo dvoje, koji se nisu 'ogriješili', Rajka Vali i Zvonimir Krkljuš. Krkljuš je tada uzeo Stardust i prepjevao je na hrvatski te dodao "Osjećam li vlasti da će zvijezda pasti". Nije ni završio sa pjevanjem, već ga je Udba čekala vani i završio je u zatvoru. Poslije se nekako izvukao i nastavio pjevati, čak je učinio mnogo za zapadnu glazbu. Bio je jako dobar kompozitor i neke njegove melodije su i danas jako popularne. Poslije je opet nekome sinulo da je ta muzika jako negativna, ali da imamo naše, sovjetske, šlagere te se godinu i nešto samo smjelo svirati takve. Onda je Jožica Stojanović, vrlo lukavo, napravio jedan veliki koncert gdje je načinio veliki orkestar, filharmoniju, u koji je ubacio big band sa tamburama. Tada sam im napisao moj prvi socijalistički šlager - Sedmoškolci. Taj šlager je odlično prošao, a na onome velikom notnom papiru nije čak bilo dovoljno mjesta te sam morao dodavati tri-četiri reda za te tambure i sve skupa. Ubrzo je osnovano muzičko udruženje socijalističkog tipa - Horizont, kojemu je dozvoljen natječaj prestiž-melodija koji je prerastao u prvi zagrebački festival. Ja sam tada već bio inženjer, koji je došao u Opatiju '50-ih godina. Ubrzo je nastupila i ona afera sa Trstom i "Život damo, Trst ne damo", te sam proveo dva mjeseca u blatu u rovu iza Trsta, a baš tada je bio zagrebački festival. Tada su se skladbe slale na festival pod šiframa i ja sam poslao nekoliko. Upao sam na festival sa dvije kompozicije - Ta tvoja ruka mala i Za nas. Pjevao ih je Ivo Robić, a ja čak nekoliko dana nisam ni znao da sam bio pobjednik festivala. Kada sam se vratio iz rova, saznao sam za to i otišao do Zagreba. Nagrada je bila ogromna za to doba. Tek tada sam postao neki skladatelj i počeli su me priznavati. U narednih 10 festivala imao sam najviše nagrada.

U to doba sam surađivao sa dva velika pjesnika - Dragom Britvićem i Miroslavom Antićem. Britviću sam postao čak i vjenčani kum. Njegova supruga je bila Ana Bešlin, koja je bila isto tako dobra pjesnikinja, ali kada su se vjenčali ona više nije pisala. Takvih pjesnika više nema. Sve je jednostavno rečeno, svima jasno, a velika poezija. Iako, ti dobri tekstovi su teže postali dobri šlageri, jer šlager treba imati nešto publiku jako privuče, neku riječ ili osjećaj.

Tako je i nastala Ta tvoja ruka mala. Njih su stotine stisli svoje ruke i našli su se, ili se nisu našli. Neki su se i oženili, pa su me ili blagosiljali ili proklinjali, ovisno kakav im je bio brak.



RadioSarajevo: Za koje izvođače ste sve radili?
Kuntarić: Ja nikada nisam birao izvođače niti oni mene, već je bilo tako ko koga dobije. Ja sam tako vukao Ivu Robića i on mene, jer su tako svi htjeli, ali su me pjevali i Đuza Stojiljković, Vice Vukov, Marko Novosel, Toni Kljaković, itd...

RadioSarajevo: Koja je vaša omiljena kompozicija koju ste napisali?
Kuntarić: Ta tvoja ruka mala je moja najpoznatija skladba. Nije najjača, ali je sigurno najpoznatija. Nju je napisala jedna velika pjesnikinja Blanka Chudoba, koja je pored toga bila i operetna diva i skladateljica. Naš dogovor je bio takav da ona napiše nešto što u refrenu mora imati "ta tvoja ruka mala". Onda je ona napisala tekst po mojim notama. Najveća stvar je tu da ona meni nije pokvarila ni točku u notama. Poštovala je moju melodiku. Drugi pjesnici obično dodaju svoje i stvar već nije popularna kako treba. Pjesma je dobila preko 20 nagrada na svim festivalima. Pored nje, tu je i Autobus Calypso, jer ima duh onoga vremena. Tu su stihovi "Kupi mi cigareta par"; danas ljudi ne mogu shvatiti da su se tada cigarete kupovale po dvije. Tu je, naravno, i Motorin...



RadioSarajevo: Da se ponovno rodite, šta bi ste bili - kompozitor ili inženjer?
Kuntarić: Čujte, ja sam već i prestar i preumoran, ali i dalje imam toliko ideja. Smatram da je najveća moja životna pogreška što sam svašta; što pišem muzike raznih stilova, počevši od najbanalnijih šlagera pa do simfonijskih stvari te tambura i klapa. Tu je i moje Međumurje, međumurski opus, pišem i za Istru. Nije da se hvalim, ali ja sam skladatelj koji ima Istru u svim oblicima. Sad sam upravo završio jednu veliku kantatu za hrvatsku Crkvu mučenika - Hrvatski mučenici, za koju je napisao tekst Daniel Načinović, jedan veliki pjesnik u čijim se tekstovima osjeća duhovnost. On mi je tražio da mu napišem i jedan šlager tipa Ivo Robić, koji će on pjevati, pa sam mu napisao jedan najbanalniji koji je, ja mislim, već i snimio. Dakle, sada mogu pisati šta god hoću. To je ipak jedno 65-godišnje iskustvo. U penziji sam već 26 godina, tako da imam i vremena.