Stoljeća borbe za domovinu / Kako je Avdo Humo govorio o podjeli Bosne?

26. 02. 2020. u 11:38:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 263

Vrtlozi težnji velikodržavnih projekata iz susjedstva ka razbijanju Bosne i Hercegovine po etničkim šavovima i priključenja njezinog teritorija susjednim zemljama, nije nova, ali, nažalost, ni anahrona tema. Ona ne počinje danas, niti je započela '90-tih s agresijom na međunarodno priznatu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, već je dio projekata koji traju stoljećima i koji, očito, neće završiti u našem vremenu.

Piše: Faruk Vele

Ništa manje ta težnja nije bila aktuelna ni 1939. godine kada su Dragiša Cetković i Vlatko Maček (nešto slično današnjem Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, ili jučer Slobodanu Mloševiću i Franji Tuđmanu, odnosno Radovanu Karadžiću i Mati Bobanu), praktično, podijelili Bosnu i Hercegovinu, što je životom platio i predstavnik bosanskohercegovačkih muslimana, Bošnjaka, Mehmed Spaho u hotelu "Srpski kralj".

Podjela Bosne

Kao što je poznato, ta težnja se prožima kroz cijelo 19. stoljeće, od "Načertanija" Ilije Garašanina, preko "Velike Srbije" Stevana Moljevića, preko Memoranduma SANU- a 1986., Dobrice Ćosića, Slobodana Milošević, Vojislava Šešelja, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, nažalost, do Borisa Tadića, Memoranduma 2 i Aleksandra Vučića, Ivice Dačića, Ane Brnabić...

Te aspiracije prema Bosni dobro je razumijevao i bosanskohercegovački antifašista i narodni heroj Avdo Humo, čovjek koji će "zasigurno biti zapamćen kao jedna od najvažnijih političkih ličnosti Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću", i to, prije svega, zbog "ključne uloge koju je zajedno s Rodoljubom Čolakovićem i Josipom Brozom Titom imao u reafirmaciji bosanskohercegovačke državnosti na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i Drugom zasjedanju AVNOJ-a".

Ranković, Čolaković, Humo - undefined

Faksimil: Ranković, Čolaković, Humo

Njegovu ulogu naglašava i britanski historičar Marko Attila Hoare, autor sada već kultne knjige "Muslimani u Drugom svjetskom ratu". Hoare smatra da su upravo Humo i Čolaković imali istaknutu "ulogu u oblikovanju bosanske državnosti".

Naime, tadašnje političko rukovodstvo predvođeno Milovanom Đilasom, Sretenom Žujevićem i Mošom Pijadom bilo je naklonjeno ideji da Bosna i Hercegovina u budućoj Jugoslavenskoj državi ima status pokrajine. Prema Hoareu, ključnu ulogu, pored Tita koji je, jasno i donio posljednju odluku sa svoje sada već čuvene četiri rečenice, imali su navedeni Humo i Čolaković. Ne treba, također, zaboraviti da je tom prilikom na strani bosanske delegacije bio i Edvard Kardelj.

Kako je govorio Avdo?

O velikosrpskim i velikohrvatskim konceptima Avdo Humo piše i u knjizi "Moja generacija" čije drugo, oživljeno izdanje će sutra biti predstavljeno u sarajevskoj Vijećnici (s početkom u 19 sati).

"Za Muslimane može biti fatalno ukoliko se i dalje budu držači onako kao do sada. To može biti početak njihove propasti. Sada ih ugrožavaju i četnici, koji se pojavljuju kao politička i vojna organizacija velikosrpske buržoazije; a ona u okviru velike Srbije želi da sebi osigura Bosnu i Hercegovinu kao sastavi dio te teritorije, pa im Muslimani predstavljaju smetnju za ostvarenje te zamisli kako po držanju tako i po brojčanosti u Bosni i Hercegovini. Sada je sve to došlo do punog izraza, daleko više nego prije rata. Nezavisna Država Hrvatska, odnosno velikohrvatska buržoazija, teži da Bosna i Hercegovina ostane hrvatska teritorija kao njen sastavni dio. Igra koja se danas vodi i međunacionalni zaoštreni odnosu mogu dovesti muslimanske mase gotovo do uništenja ukoliko i dalje ostanu pasivne i kolebljive prema ratu koji se vodi", upozorava Avdo Humo Uzeiragu Hadžihasanovića, čovjeku koji je svojevremeno bio desna ruka Mehmeda Spahe, ali je imao utjecaja do građanske muslimanske elite u Sarajevu.

Promocija knjige Avde Hume "Moja generacija" u Sarajevu

Humo u istoj knjizi piše da su se "politički odnosi naročito su se zaoštrili poslije 1939. godine, kada je sporazum Cvetković – Maček doveo do podjele Bosne i Hercegovine, kojom je jedan veliki dio Bosne i Hercegovine pripao Hrvatskoj banovini".

On naglašava da je bosanskohercegovačko stanovništvo, posebno, naravno, muslimansko, ali i srpsko, osjećalo "da im je otet dio njihovog nacionalnog bića".

"Vijekovima su osjećali Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku cjelinu, bez obzira što je centralistički sistem u Jugoslaviji ignorisao tu istorijsku činjenicu. Građanske partije, stvorene još u vrijeme Austro-Ugarske, utopile su se poslije Prvog svjetskog rata u zemaljske nacionalne partije, koje su takođe ignorisale posebnosti Bosne i Hercegovine, sem Jugoslovenske muslimanske organizacije, koja je ostala pretežno bosansko-hercegovačka (ali ne isključivo, jer je težila da bude predstavnik svih Muslimana u Jugoslaviji)", navodi Humo.

Podjelom Bosne i Hercegovine, nastavlja on, nastaje nova politička situacija: zaoštravaju se nacionalni odnosi, te su velikosrpski elementi, "koji su smatrali Bosnu i Hercegovinu srpskom pokrajinom", bučno su protestovali, povezali se sa Srpskim klubom u Beogradu, "stvarajući psihozu ugroženosti srpskog naroda".

Kritičan je i prema bošnjačkom, muslimanskom vodstvu tog vremena, kojem je i tada nedostajalo vizije.

"Jugoslovenska muslimanska organizacija, naročito njen vrh s Džaferom Kulenovićem na čelu, koja je nekada vitlala parolom o autonomiji Bosne i Hercegovine, tu novu situaciju (sporazum Cvetković-Maček) prihvatila je dosta miroljubivo; jedino je imala neke kritičke primjedbe na svoje lokalne vođe. Autonomija je bila zaboravljena kao i u ranijim situacijama kada je ta politička organizacija uskakala u beogradske centralističke režime. Jedino je dosljedna bila Komunistička partija u svom programu iz 1939. godine, kada je postavila pitanje narodne autonomije Bosne i Hercegovine u okviru borbe za demokratiju i nacionalnu ravnopravnost naroda Jugoslavije", bilježi Humo.

Borba za domovinu

U jesen 1940. godine Avdo Humo je u muslimanskom društvu "Senat" u Tuzli. I tamo je govorio o opasnostima koji stoje pred BiH.

Avdo Humo  - undefined

Faksimil: Avdo Humo

"Otišao sam na predavanje. Sala je bila prepuna. Pored mnogobrojnih radnika, vidjelo se, po lijepo obučenim ljudima, da tu ima i građanskog svijeta. Govorio sam o istorijatu ideje o autonomiji Bosne i Hercegovine, kritikovao Jugoslovensku muslimansku organizaciju, koja je iznevjerila tu ideju, kao i druge nacionalne građanske partije, koje su odbacile tu ideju, neprihvatljivu za njih i s nacionalnog i s političkog stanovišta; iznosio sam da je do cijepanja Bosne i Hercegovine došlo uslijed reakcionarnih pogađanja između dviju buržoazija – srpske i hrvatske – i govorio o negativnim političkim posljedicama koje su stvorene i još se stvaraju, kao i o činjenici da je radnička klasa u svojoj borbi za demokratiju, za nacionalnu slobodu, za ravnopravnost među narodima, protiv centralističke i hegemonističke vlasti, istakla narodnu autonomiju BiH kao sastavni dio svoje političke borbe. Govorio sam dugo o toj temi i osjetio sam po mrtvoj tišini da su me pažljivo slušali, a i po aplauzu na kraju predavanja da su moje izlaganje prihvatili. Kasnije su mi prilazili nepoznati ljudi i čestitali".

Avdo Humo, antifašista, državnik i heroj koji je komandovao i čuvenom Valteru!

Kako ataci, ni borba za Bosnu i Hercegovinu nije počela jučer. Upravo zbog toga, kao što su Humo, ali i ostali, prije i poslije, trebamo se prisjetiti i u danima kada obilježavamo 1. mart, Dan nezavisnosti naše domovine. Na temeljima njihovih vizija iz kojih izvire duboko razumijevanje bosanskog društva i njegovih vrijednosti, mogu se graditi temelji budućnosti i naše države.

KOMENTARI (1)