'Kada smo s kolicima prvi put prošli kroz grad, svi su nas gledali…'

„Kada sam napokon uspjela iskoristiti pravo na invalidska kolica, donijela ih iz Sarajeva u Zavidoviće, i izašla sa svojim Ajdinom, svi su gledali u nas dok smo prolazili gradom. Pitao me je zašto nas svi u čudu gledaju, kazala sam mu da im se sviđaju žute šare na točkovima njegovih kolica“, priča za portal Zasvakodijete.ba Lejla Aljić, majka dječaka Ajdina koji pohađa treći razred Druge osnovne škole u Zavidovićima. Ona je jedna od majki-šampionki inkluzije u Zavidovićima koje su na inicijativu majke Adise Mahovac osnovale Udruženje ‘Mala Sirena’.

Udruženje okuplja djecu s poteškoćama u razvoju i njihove roditelje, organiziraju radionice i terapije za djecu, i kroz nadljudske napore i članarine te pokoji projekat finansiraju svoje aktivnosti. Jedna od njih je i obezbjeđivanje asistenata za inkluzivnu nastavu u školama u Zavidovićima koji rade s djecom na času i olakšavaju im praćenje nastave i stizanje gradiva.

„Ajdinu prija škola, društven je, školski drugovi ga uvažavaju i paze. Uvijek je u igri s njim, često ga po hodniku guraju u kolicima dok igraju ganje, dobacuju mu loptu na fizičkom, ravnopravan je član“, priča Lejla koja je prije nekoliko godina ostavila posao kako bi mogla biti asistentica svom sinu u nastavi. Nakon što je pokrenut mini-projekat uvođenja asistenata, njoj je mnogo lakše.

„Sada ne moram biti cijelo vrijeme tu, mogu izaći, a i Ajdin je nekako samostalniji kad ja nisam tu“, priča Lejla. U toku je čas matematike, svi su dobili zadatke i rade na sabiranju, učiteljica ih provjerava, dolazi do Ajdina. Ispravno je sabrao bombone, za uspješan zadatak dobija aplauz odjeljenja. S njim radi asistentica u nastavi Ina Mahmutagić, po zanimanju diplomirani logoped.

„Otkako radimo s djecom kod njih je primjetan napredak, učitelji su i ranije radili s njima u okviru svojih mogućnosti, ali djeci je potrebna dodatna podrška, za svakog od njih izrađujemo individualan program i prilagođavamo gradivo“, pojašnjava Ina, dok učiteljica Zehra Mulić zadaje nove zadatke.

„Od velike su mi pomoći asistentice. Inkluzija je za djecu odlična, socijaliziraju se, bolje uče, mi učitelji im dajemo svu moguću pažnju, ali ih ne želimo izdvajati od ostale djece, tako da su asistenti odlično rješenje. Nevjerovatno je koliko su djeca napredovala od Nove godine, niko nije vjerovao da će za tako kratko vrijeme toliko napredovati“, kaže učiteljica Zehra u čijem su razredu osim Ajdina još dva dječaka. Jedan od njih je i mali Faris čija je mama Adisa među glavnim ‘krivcima’ za poboljšavanje inkluzivne nastave u Zavidovićima.

„Roditeljima je teško prihvatiti činjenicu da im dijete ima poteškoće u razvoju, lično sam se tek prije nekoliko dana s tim pomirila, i odlučila da se još jače s drugim majkama borim da naša djeca budu prihvaćena u društvu, i stalno pozivamo druge roditelje da se ne stide svoje djece, da ih izvode u šetnju, da ih dovode u školu“, priča Adisa čiji je sin u autističnom spektru. I on je kroz rad s asistenticom mnogo napredovao u školi, a u vrijeme našeg razgovora s drugarima je na času tjelesnog igrao nogomet.

„Ono je moj Faris, u kariranoj plavoj košulji, eno ga na golu, to mu je najdraža pozicija“, pojašnjava nam majka Adisa.

Ulazimo u sedmi razred gdje je također u toku čas. U prvoj klupi sjedi djevojčica Melisa s kojom radi Amra Čičkušić, učiteljica-asistentica u nastavi. Djevojčica je napisala sastav o tome šta bi voljela biti kad poraste – frizerka!

„Ona je prije sjedila u zadnjoj klupi, bila je mirna, voljela da crta, i najčešće nije bilo vremena da se s njom posebno radi. Sada je u prvoj klupi, prati, piše, napredovala je i na primjer piše sastave. Kao i dječak s kojim radim u 6. razredu, i ona je posebno dobra u matematici, i s engleskim i bosanskim jezikom. Lično bih najviše i voljela da ih osposobim u tim predmetima, da se mogu brinuti za sebe“, priča Amra. Pokazuje i rukopis dječaka Filipa koji je u autističnom spektru i s kojim radi u 6. razredu kad su tek počeli dodatno raditi s njim, i rukopis nakon samo dva mjeseca: mnogo je sređeniji, nije raštrkan i sve skupa je uredniji

Kod prvačića u odjeljenju učiteljice Habibe Alić također je veselo. Skoro da se ni ne primjećuje asistentica Aida Džaferović, po zanimanju logoped i surdoaudiolog koja sjedi s jednom djevojčicom i pomaže joj. Učiteljoca Habiba kaže da joj je pomoć dobrodošla. Radi 21 godinu, i bez obzira na svo iskustvo koje ima uključujući i ono u inkluziji, kaže da je pomoć asistenata nezamjenjiva.

„Radimo zajedno, jednostavno djeci zadajem zadatke, i znam da će ih ona prilagoditi, i ne moram se zadržavati niti se usporava nastavni proces. Sarađujemo i to je najbitnije“, kaže nam učiteljica Habiba. Prelazimo kod učitelja Edina Keserovića. I on radi s prvačićima, a ponovo srećemo asistenticu Amru.

„Ovo je dobro, ali asistente mora preuzeti država, mora ih biti više, ove djevojke odlično rade, pomažu nam, ali polomiše se, pošto imaju gust raspored i tokom dana obilaze djecu u drugim odjeljenjima ali i u drugim školama. Jednostavno fizički ne mogu, ona je sada tu, sljedeći čas meni uenik već ostaje sam, nadamo se da će ovo država shvatiti ozbiljno i početi finansirati asistente i uvesti ih više, od velike su pomoći“, realan je učitelj Edin.

Adisa kaže da je ‘Mala Sirena’ ušla u jedan bitan, potreban i veliki posao, i cilj im je da privuku sve koji im mogu pomoći kako djeca u Zavidovićima koja pohađaju inkluzivnu nastavu ne bi opet ostala bez asistenata, i kako roditelji poput Lejle ne bi morali ostavljati posao.

„Svjesni smo gdje smo, uložili smo maksimalne napore, i očekujemo da se sad naš trud prepozna i podrži. Bile smo nedavno na Konferenciji o socijalnoj zaštiti i inkluziji djece u BiH  organizaciji UNICEF-a, iznijele svoje probleme, saslušali druge, ljudi iz UNICEF-a su se zainteresirali za naše projekte, evo su nas posjetili, i očekujemo da podrže neke od naših projekata, nadamo se podršci kad je u pitanju kabinet logopeda, kao i projektu asistenata za koji imamo sredstva samo do maja ove godine“, kaže Adisa.

Prva sredstva za udruženje, prije dvije godine, majke su osigurale na neobičan način: od koncerta Hanke Paldum.

“Okupile smo se, ali smo trebale i neka sredstva. Odlučile smo da organizujemo humanitarni koncert. Našla sam na internetu mail Hanke Paldum, poslala joj pismo, i ona mi istu večer odgovori da će doći da pjeva samo da joj javimo termin. Prvo sam pomislila da imam pogrešan mail i da nas neko zeza, poslije nekoliko dana me kontaktirala poznanica koja zna i Hanku, kazala kako se čula s njomi da ona čeka da joj javimo termin, i došlo je do njenog koncerta u Zavidovićima. Posjeta nije bila velika, jer nam ljudi nisu vjerovali da ćemo baš mi, majke, dovesti Hanku Paldum prvi put u Zavidoviće”, prisjeća se Adisa.

Za ostale projekte će se, kaže, nekako snaći, a iako do sada od lokalnih vlasti nije dobila očekivanu podršku, nada se da neće moći žmiriti pred svim što ona i hrabre majke Zavidovića rade za svoju djecu kojoj uspijevaju obezbijediti potrebnu podršku, terapije i radionice, kao i podršku u inkluzivnoj zajednici.

„Imamo dosta članova, okupljamo se ovdje redovno, imamo i radionice za roditelje, i cilj nam je privući one koji su sa svojom djecom između četiri zida, ohrabriti ih da djecu uključe u zajednicu, da ih vode u školu, izvode u šetnje, u kafić i restoran, biblioteku, nije nam lako, ali ne možemo i ne smijemo se predati, naša djeca su zlatna i zaslužuju da budu dio društva!“, poručuje Adisa.