Ivo Andrić prije 61 godinu primio Nobelovu nagradu - uručena mu uz zvuke "Marša na Drinu"

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, uspješni diplomata bivše Jugoslavije, velikan evropske književnosti i intelektualac čije djelo neki i dan-danas žele osporiti Ivo Andrić na današnji dan, 10. decembra 1961. godine, dobio je Nobelovu nagradu za roman "Na Drini ćuprija".

Bio je prvi čovjek s prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Tačno 50 godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama (1911), kada je u časopisu Bosanska vila objavljena njegova prva pjesma U sumrak, ovaj Travničanin postaje dobitnik najprestižnijeg priznanja u domenu književnosti - Nobelove nagrade.

Trending

Uživo iz Zagreba s utakmice kvalifikacija za Eurobasket: Hrvatska - Bosna i Hercegovina 30:19

Nagrada mu je 1961. godine uručena za roman Na Drini ćuprija, kao i za cjelokupni dotadašnji rad na 'historiji jednog naroda'.

Povodom dobijanja Nobelove nagrade za književnost, u Dnevniku TV Beograda 29. oktobra te godine pročitao je odlomak romana Na Drini ćuprija, a taj arhivski snimak danas je prava dragocjenost:

U obrazloženju je stajalo da "njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz istorije svoje zemlje".

Dr. Andreas Estarling, član Švedske akademije, ovim riječima je uručio Nobelovu nagradu našem najpoznatijem piscu Ivi Andriću: 

"Veliko je zadovoljstvo za Švedsku akademiju da u Vama nagradi jednog vrednog predstavnika onog jezičkog područja koje do sada nije bilo predstavljeno u listi nagrađenih. Sa izražajem naših iskrenih čestitki, ja Vas molim da primite ovaj znak počasti iz ruku njegovog Veličanstva Kralja…"

Svoju zahvalnost, tom prilikom, Andrić je iskazao govorom O priči i pričanju, koji se već decenijama pamti i po kome će ostati upamćen zbog svoje skromnosti, jer tom prilikom nije pričao o sebi i svojim dostignućima, već je podijelio svoje refleksije o pripovijedanju i pripovjedačkom djelu uopće. Svoj govor Andrić je održao na francuskom jeziku, a tekst je kasnije objavljen u godišnjoj publikaciji Nobelova nagrada u izdanju Nobelove fondacije, a nalazi se i u okviru njegovih Sabranih dela.

Ivo Andrić je 1961. u Stockholmu primio Nobelovu nagradu uz zvuke Marša na Drinu. Pisac je staru, predratnu ploču ponio sa sobom u Švedsku i insistirao da mu nagrada, koju je dobio za sva svoja djela u kojima je uspio da prenese smisao, život i duh prostora koji su tema njegovih djela, bude uručena uz ovu pjesmu.

Šveđanima se melodija mnogo dopala, a pjesma se munjevitom brzinom proširila po cijelom svijetu. Godine 1966. holandska grupa The Spotnicks snimila je obradu Marša Na Drinu, a iste godine marš je obradila i čuvena britanska grupa The Shadows. Njemački muzičar James Last 1968. snima obradu kompozicije.

Cjelokupan iznos od Nobelove nagrade donirao je za izgradnju bosanskih biblioteka i kupovinu knjiga. I novčani iznos nagrade AVNOJ-a iz 1967. godine i Dvadesetsedmojulsku nagradu iz 1970. godine pisac je dao također za razvoj bibliotekarstva Bosne i Hercegovine. Imao je uvid u trošenje iznosa i uplaćivao ga je iz dva dijela. Donirao je oko 1,5 miliona eura za razvoj kulture.

"Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine", napisao je Andrić u pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine.

Kasnije je Andrić u istu svrhu poklonio i ostatak novca.

Inače, studij slovenske književnosti i historije pohađao je na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu te Grazu u kojem je 1924. godine odbranio i doktorsku disertaciju na temu Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine.

Iz širokog opusa književnog Andrićevog stvaralaštva treba izdvojiti romane: Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas (nedovršen), zbirke pripovjedaka Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Djeca, Kuća na osami, putopise i skice, meditativnu prozu, eseje, kritike...

Djela ovog nobelovca prevedena su na tridesetak jezika, a sve lirske pjesme, koje za njegovog života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom Šta sanjam i šta mi se događa.

Zanimljivo je spomenuti i to da je upravo Andrić bio prvi potpisnik Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom književnom jeziku.

Andrić je imao i diplomatsku karijeru. Najprije je bio postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je proputovao skoro cijelu Evropu, radeći desetak godina kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu, Grazu, Marseilleu, Parizu, Madridu. Nakon toga bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi.

Između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i vanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu. Po izbijanju rata, zbog neslaganja s vlastima u Beogradu, podnosi ostavku na mjesto ambasadora, a za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu.

U tom periodu i stvara svoja najbolja djela, koja će kasnije doživjeti svjetsku slavu. Kasnije postaje član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.

Preminuo je 13. marta 1975. godine u Beogradu. Posljednje zapisane riječi ostavio je u svojoj bilježnici gdje je stajalo: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..."