Foto priča: Moj prijatelj Joja, mina nemoćna pred dušom

Nedavno sam bio angažovan kao fikser, sa zadatkom da pomognem kolegi iz Engleske koji je htio da radi priču o ljudima koji su žrtve mina. On je htio da napravi priču i seriju fotografija o životu ljudi nakon gubitka noge ili ruke. Moj posao fiksera bio je da obezbjedim ljude za priču, kontakte i sve potrebno da se to iznese do kraja, a da kolega ode zadovoljan pričom.

Preko svojih veza došao sam do Joje – visoka amputacija noge, živi na Plivskom jezeru i preživljava snalazeći se i ponekad loveći ribu. Na putu prema odredištu, kolega fotograf mi je ispričao kakve kadrove ima u glavi i šta bi trebalo snimiti. Pod svim tim razmišljanima o željenim kadrovima i ostalom sjedamo na kafu sa Jojom. Tu se situacija okreće i sve ide neplanirano, jer završavamo na Zelenkovcu, palimo roštilj, pečemo ribu koju je Joja uhvatio i družimo se sa njegovim jaranima. Tek ponekad se uhvatimo fotoaparata.

Poslije nekoliko sati, niko ne razmišlja o priči, fotografiše se tek pomalo i opušteno. Nakon toga se spuštamo do Jajca, da gostu pokažemo vodopad i Muzej AVNOJ-a. Sve to uz obavezne kafe pauze, dosta smijeha i zajebancije, a između ostalog pričamo i o Jojinom crvenom mercedesu. Kako se sunce spuštalo sve niže Joja je odlučio da nas pred zalazak sunca provoza u svom čamcu.

Joja ulazi u kuću, da se spremi za veslanje. Pri izlasku iz kuće i kolega i ja smo šokirani prizorom – pa čovjek nema nogu! Proteza mu smeta prilikom veslanja i prije ulaska u čamac je mora skinuti. Tu kreće i osvještenje – totalno smo zaboravili zašto smo došli. Htjeli smo da uradimo priču o čovjeku koji je žrtva eksplozije mine, a uradili smo samo priču o zanimljivom čovjeku. Koji mi je postao prijatelj.

Galerija koju možete pogledati nastala je sasvim slučajno.