Elmir Ibralić, stručnjak koji zna pomoći ženama žrtvama nasilja

"Moje najveće postignuće je kada vidim žrtvu nasilja toliko osnaženu da uspije preuzeti kormilo života u vlastite ruke, odnosno, kada postane svjesna vlastitih kapaciteta u nošenju s trenutnom situacijom i uspije reći NE nasilju."

UN Women u Bosni i Hercegovini će do 10. decembra u sklopu kampanje NisiSama na web-stranici www.16dana.ba objavljivati priče osoba koje su preživjele nasilje u porodici, te radnika koji se svakodnevno susreću sa žrtvama nasilja.

Jedan od objavljenih intervjua je i onaj s Elmirom Ibralićem, diplomiranim pedagogom-psihologom, koji radi kao terapeut u Sigurnoj kući u Tuzli.

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

ELMIR: Moje radno vrijeme je podijeljeno na djelovanje u organizaciji, kroz Sigurnu kuću, ambulantu, i na rad u zajednici. Radim na poslu terapeuta, pa su tako moje aktivnosti vezane uglavnom za psihoterapijski, odnosno, psihosocijalni tretman grupno i individualno sa žrtvama porodičnog nasilja, žrtvama torture, raseljenim licima i ostalim koji nam se obrate radi psihosocijalne podrške ili psihoterapije. Kada sam u organizaciji, onda se najprije informišem o tome šta je novo, ima li novih klijentica i koja je njihova problematika. Svaka osoba koja bude primljena prođe kroz psihološku procjenu što nam daje uvid u trenutno psihičko stanje i nivo funkcionalnosti. Procjena nam dalje omogućava da odredimo koju vrstu pomoći osoba treba. Osim grupnih terapija, ponekad je potrebno raditi i individualnu terapiju, što ovisi o stanju žrtve i njenim kapacitetima u nošenju sa trenutnom situacijom. O problematici u našem poslu svakodnevno diskutujemo na supervizijskim sastancima, stručnim timovima, a nerijetko i na pauzama.

Koja su Vaša najveća dostignuća u poslu kojim se bavite?

ELMIR: Drago mi je što imam mogućnost da radim posao koji volim i za koji se permanentno educiram. Vrlo sam svjestan trenutne situacije u našem društvu, ne misleći pritom samo na nezaposlenost, nego i na probleme u smislu narušenog mentalnog zdravlja kod stanovništva. Svakodnevno svjedočimo čestoj pojavi nasilja svih oblika i vrsta. Sebe i svoj angažman pokušavam gledati upravo kroz prizmu nekoga ko pomaže da nasilje koje se dešava iza zatvorenih vrata (pri tome mislim na porodično nasilje) postane vidljivo cijelom društvu. Moje najveće postignuće je kada vidim žrtvu nasilja toliko osnaženu da uspije preuzeti kormilo života u vlastite ruke, odnosno, kada postane svjesna vlastitih kapaciteta u nošenju sa trenutnom situacijom i uspije reći NE nasilju. Raduje me i to što imamo razvijenu saradnju s državnim institucijama i što nas drugi prepoznaju kao jednu od najvažnijih organizacija kada je u pitanju rad na posljedicama i prevenciji porodičnog nasilja.

Koje su to najveće prepreke s kojima se suočavate?

ELMIR: Posao koji sam izabrao i kojim se bavim može da bude iscrpljujući i stresan. Ponekad, kada se čini da sve ide dobro i po planu, može se desiti niz nepredvidivih situacija koje mogu unazaditi proces oporavka žrtve. Mnogo je faktora koji doprinose oslabljivanju žrtava, ali sada bih volio pomenuti jedan, a to je izricanje zaštitnih mjera predviđenih Zakonom o zaštiti nasilja u porodici. Smatram da bi tretman za žrtve bio efektivniji kada bi sudovi češće izricali zaštitnu mjeru obaveznog psihosocijalnog tretmana za počinioce nasilja. Ova mjera podrazumijeva da počinioci nasilja pohađaju grupni tretman kojem je za cilj da steknu uvid i prihvate odgovornost za svoje nasilno ponašanje. Kroz grupni tretman počinioci mogu naučiti kontrolirati svoje ponašanje, naučiti nove socijalne vještine i ujedno povećati sigurnost članova svoje porodice. Rezultati ovih tretmana u drugim zemljama ukazuju na smanjenje nasilja kao i na smanjenje pojave recidiva. Ohrabruje i činjenica što u našem kantonu postoji dvanaest stručnjaka specijalno educiranih za ovakav vid provođenja tretmana.

Da li Vam je potrebna neka dodatna pomoć u poslu koji radite?

ELMIR: Zadovoljan sam što radim u jednom podržavajućem timu u kojem svako na svoj način doprinosi rehabilitaciji žrtava nasilja. Ono što bi meni, a siguran sam i drugima bilo potrebno, jeste, da svi ljudi na ovom svijetu ne zatvaraju oči pred nasiljem bilo koje vrste, jer nikada ne možemo biti sigurni da se nasilje neće desiti upravo nekome od nas. Stoga je potrebno da svi aktivno radimo na prevenciji nasilja tako što ćemo govoriti o nasilju otvoreno, odupirući se stereotipima koji kažu da je nasilje privatna stvar. Nasilje je problem cijelog društva.