Djetinjstvo u ratu: Osmijeh zarobljen u ruševinama

Kolektivno iskustvo odrastanja u opkoljenom Sarajevu po prvi je put opredmećeno monografijom u kojoj je sadržano preko 1000 sjećanja na temu 'Djetinjstvo u ratu'. 

Kapitalni projekat Jasminka Halilovića (1988) započet je u junu 2010. pozivom generaciji svojih vršnjaka i onih nešto starijih koji su u ratu proživljavali tinejdžerske godine, da pošalju  svoja sjećanja sažeta u 160 znakova. Za nekoliko mjeseci  kontaktiralo ga je preko 1500 osoba iz 38 zemalja svijeta.   

Promocija knjige 'Djetinjstvo u ratu' najavljena je za utorak 5. februar u 20,00 u Domu mladih. Jasminko Halilović najavljuje 'netipičnu promociju' bez oficijelnih govora, kojom će dominirati druženje i razmjena učesnika čija su svjedočenja obuhvaćena u knjizi. Prisutni će imati priliku čuti muziku koju je povodom knjige osmislio Basheskia.   

Nastala je tako opsežna kompilacija svjedočenja o jedinstvenom iskustvu djetinjstva u opsadi, koja ističe univerzalnu istinu da jedino djeca nisu i ne mogu biti kriva za rat.

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba  

Radiosarajevo.ba: Glavni akteri ove knjige slažu se da se period 1992 - 1995 ne može smatrati 'propalim godinama', već predstavlja vrijeme u kojem su oni rasli i usvajali saznanja o svijetu. Kako se to kolektivno iskustvo ispoljava danas?
Halilović: Kada sam počeo raditi na ovoj knjizi dešavalo se da se samoidentificiram sa većinom tuđih sjećanja i da se podsjetim na mnoga sopstvena koja su bila potisnuta. Čvrsto sam se držao ideje da uzimam čista sjećanja, a ne razmišljanja sa distance. Nastojao sam da 'očistim' knjigu od sve naše naknadne pameti. Znači "sjećam se kako sam sa bratom bila ispod stola dok puca" je čisto sjećanje nekoga ko je tada imao možda tri godine. Ali priloge tipa "Dobro smo ostali čitavi" nisam uzimao u obzir, jer se radi o interpretaciji sa distance. Mislim da upravo mozaik čistih sjećanja može prenijeti poruku i ispričati priču. Jedno je sigurno - te četiri godine, ma koliko bile strašne, ne možemo nazvati 'praznim vremenom'.    

Izdavač knjige je udruženje Urban u partnerstvu sa University Pressom. Halilović žali što za učesnike nisu mogle biti obezbijeđene besplatne kopije, ali je za njih omogućena nabavka knjige po proizvodnoj cijeni od 15 KM. Promotivna cijena monografije je 40 KM, a prodajna 50 KM. 

Radiosarajevo.ba: O kojim se godištima, zapravo, radi? 
Halilović: U knjigu su ušla sjećanja ljudi između 1974 i 1992. To je veoma širok raspon, od onih koji su bili na granici punoljetstva kada je počeo rat ("Maturska haljina je ostala nedovršena u ormaru"), pa do onih koji su tada bili bebe. U knjizi je prikazan dijagram po godištima, a najčešće su mi se javljale osobe od 1980. do 1984. godišta, koji su za vrijeme opsade bili u godinama uvjetno rečeno nasnažnijeg doživljaja.  

Radiosarajevo.ba: Koja su vas se sjećanja posebno dirnula?
Halilović: Prvi put mi se desilo da radim na projektu koji me nadjačava. Ponekad sam već nakon dvadeset minuta morao prekidati jer bi me savladale emocije. Osim što sam znao da će sve skupa probuditi ljudima uspomene, nadao sam se da će knjiga otkriti i neke nove aspekte. Recimo, Ogi Tomić, koji je danas jedan od uspješnih snimatelja u Velikoj Britaniji, napisao je "Grozno, posebno ako si u u domu za napuštenu djecu". I stvarno, rijetko ko je pomišljao kako je u ratu bilo napuštenoj djeci. Ili recimo - kako je to kada izgubiš oba roditelja u ratu. O tome je pisala jedna djevojka: "Sjećam se kad mi je otac rekao 'majka ti je poginula' i sjećam se dana kad su mi rekli 'tata ti je poginuo'. Prokleti rat". Iza svakog sjećanja stoji jedna životna priča, a ako na taj način budemo čitali knjigu, ona će dobiti puni smisao.   

Radiosarajevo.ba: Koliko je zadati koncept od 160 znakova bio ograničavajući faktor za učesnike u knjizi?
Halilović: Na ovaj način sjećanja se mogu iskristalizirati i sistematizirati. Mada, puno ljudi je htjelo da ispirča nešto više, slali su mi fotografije, dnevnike, crteže, pa sam se zato odlučio da otvorim i treći dio knjige u kojem su našli svoje mjesto. Meni je posebno važno što je širenje ideje o knjizi bilo potpuno organsko, ono se prenosilo isključivo putem društvenih mreža, prijatelj je slao prijatelju. Gotovo da nema sarjaevske ulice iz koje nemamo sjećanje.

Radiosarajevo.ba: Kakve uspomene vas lično vežu uz rat? 
Halilović: Upravo ono što sam maloprije rekao - da to nije bilo prazno vrijeme. U ratu sam naučio čitati i pročitao sam ogroman broj knjiga, jer nisam imao šta drugo da radim. Jedno apsurdno sjećanje me vezuje uz 1996. kada je rat bio završen - bunio sam se što ne padaju granate, jer sam ranije imao običaj da brojim detonacije, pa mi je bilo krivo što sad više ne mogu. Tu je i moje prvo fudbalsko sjećanje iz 1994. kada je došla struja, pa smo mogli gledati Svjetsko prvenstvo. Sjećam se da sam plakao kada je Roberto Baggio promašio penal i da sam pitao roditelje kako se tamo igra fudbal. Nisam mogao razumjeti kako se to negdje može ići na utakmice.     

Radiosarajevo.ba: Postoje li zajedničke niti tih sjećanja - po kojem ste kriteriju ste ih grupirali? 
Halilović: Grupisao sam ih po najprisutnijim temama i emocijama, ali tako da na svakoj strani bude od svega po malo, kako bi čitatelji uvijek imali potpunu sliku i doživjeli knjigu na pravi način. Npr. ako se strah spominje 180 puta, onda na svakoj stranici imamo po jedno sjećanje u kojem je riječ strah. Kad neko napiše "Snajper je ubio mog brata, ubio je i moje djetinjstvo" ne može se tome suprotstaviti ni dvadeset anegdota ili simpatičnih sjećanja. Ipak, mnogo ljudi govori u smijeru da nas je rat vratio bazičnim kvalitetama života. Npr. čak 12 sjećanja vezano je uz klikere - igru koje danas gotovo da više i nema. Jedan upečatljiv prilog govori o žvaki 'Čunga-lunga' i sreći djetata kada ju je prvi put probalo. 

Potpuno druga percepcija je bila kod ljudi koji su tada bili tinejdžerskih godina, tačno se vidi da su oni ranije doživjeli mirnodopski život i da im nedostaje ljepota života. Recimo, djevojka kaže "Našminkala sam se i spremila za izlazak, a onda je počelo granatiranje i morala sam ostati u kući". Prošlo je 15 godina, a ona ima samo 160 znakova da kaže nešto o te četiri ratne godine. U njenom sjećanju najsnažnije se urezao taj udar na osnovnu slobodu kretanja. 

Dosta sjećanja vezano je uz škole u podrumu, knjižice napisane na običnom papiru, a javilo se dvoje učenika Fatime Gunić koje je povezalo sjećanje na poginulu učiteljicu.  

Radiosarajevo.ba: Iako je sarajevska opsada bila jedinstvena u modernom ratovanju, koliko ova iskustva odrastanja u njoj možemo posmatrati kao univerzalna? 
Halilović: Imao sam priliku i komunicirati sa ljudima iz Palestina i Iraka, koji su iskazali zanimanje za ovu temu. Ja vjerujem da su sva ova iskustva potpuno univerzalna. Osnov za tu univerzalnost je to što sam knjigom htio reći da jedino za djecu možemo sa sigurnošću tvrditi da nisu krivi za rat. Zašto neko baca granate na Sarajevo ili Gazu - to dijete ne može znati niti imati ikakve veze sa tim. Zato nam je važno da knjigu prevedemo na strane jezike, a zahvaljujući volonterima i njihovoj energiji, već je urađen dio prijevoda na poljski, španski, engleski i njemački jezik. Nadam se da ćemo pronaći distributere za strano tržište, jer mislim da postoje čitave ciljne grupe koje ova tema može zanimati. Uvjeren sam da je iskustvo djece Sarajeva - iskustvo svijeta.  Volio bih da ova knjiga bude doprinos saznanju da je rat pošast i da se svaki rat može i mora izbjeći. 

Radiosarajevo.ba: Hvala na razgovoru i mnogo upsjeha!

U našoj fotogaleriji pogledajte nekoliko stranica iz knjige Djetinjstvo u ratu

Vezano: Jasminko Halilović: Stvarni broj ubijene djece u Sarajevu