Dan kada je otišao vojnik Jan

"Tu noć je prenoćio kod kuće. Ujutro je obukao sve čisto i popili smo 'kafu' od taloga već popijene, sasušene kafe. Pitao me je: 'Mama, imaš li, slučajno, cigaru?' Imala sam, možda sveukupno, četiri. Dala sam mu dvije. Po njega je došao Kemo (Merzić), drug iz brigade, i otišli su niz ulicu. On je podigao visoko ruku u zrak, umjesto pozdrava.

Obojica su imala duboke bijele tenisice na nogama, a gore nešto nalik na vojničku uniformu. Dok su odmicali, gledala sam u te bijele tenisice i razmišljala o tom neskladu, u svakom pogledu", priča Dragica Doršner, zagledana u dubinu svoje duše, pokušavajući prizvati trenutak kada je posljednji put vidjela svog sina - Jana.

Piše: Snježana Mulić-Softić za Al Jazeeru

I, kako god okrene, pojavljuju se te tenisice - bijele i čiste kao snijeg, po kojem je jurio na skijama širom bivše države, osvajao medalje - čak njih 50; tenisice, nalik na one u kojima je igrao tenis, pobjeđivao i starije i više i jače od sebe; tenisice, nalik na one u kojima je putovao prema moru gdje se takmičio i uživao u podvodnom ribolovu i plivanju perajama; tenisice, nalik na one u kojima je hodao po gradskim sastajalištima, udvarao se djevojkama; tenisice, bijele i čiste, kao nevina duša hiljada golobradih mladića gurnutih u rat početkom 1990-ih.

Tenisice u kojima će, tri dana nakon tog silaska niz ulicu u sarajevskom naselju Koševsko brdo, otići u jednu od najžešćih borbi za oslobođenje Sarajeva, onu u Azićima, i iz koje se, zajedno s još najmanje stotinu saboraca, otprilike mladih kao i on, nikad neće vratiti.

Uvijek prvi

Jan je, kažu oni koji su ga znali iz "raje", iz škole, s fakulteta, skijaških staza, teniskih terena, iz komšiluka, iz "grada", bio vrhunski i sportista i čovjek.

"Jan je bio poseban u svemu, u skijanju vunderkind, pogotovo u mlađim kategorijama... u BiH prvi, u Jugi uvijek među prvih pet. Trebalo nam je godina da ga stignemo. Sjećam se: na prvom republičkom takmičenju je drugoplasiranom pobjegao 11 sekundi! Iako u gimnaziji nije briljirao, bio je jedan od najbojih studenata mašinstva. Težio je uvijek najboljem u svemu čime se bavio i tome je studiozno pristupao. On je bio elita, predvodio je sve nas u raznim aktivnostima, ali elita u drugom značenju od današnjeg", prisjeća se Edin Terzić svog prijatelja iz najranijeg djetinjstva i dodaje kako se Janu, onakvom kakav je bio i čemu je težio, bh. sadašnjost nimalo ne bi svidjela.

Jana se lijepo sjećati, ali je teško o njemu pričati jer riječi je malo da se kaže sve o tako velikom čovjeku, kažu njegovi prijatelji. Teško uzdahnu na spomen njegovog imena, a onda krenu sjećanja.

"Jana kad je nešto zaista zanimalo, on bi postao najbolji u tome. Bio je najbolji skijaš naše generacije, izvanredan teniser, ronilac... Škola ga nije pretjerano zanimala, pa je čak i pao nagodinu, međutim, tamo negdje u trećem srednje me je nazvao i upitao da mu dam par instrukcija iz programiranja. Ni ja nisam bio neki uzoran učenik, daleko od toga, ali sam u programiranju bio jako dobar. Dao sam Janu tih par časova i nakon nekoliko mjeseci bio je bolji od mene! Završio je srednju bez po muke, upisao mašinstvo i bio jedan od najboljih studenata. Eto, takav je Jan bio", kaže njegov dugogodišnji prijatelj Enes Zlatar.

Opširinije čitajte na Al Jazzeri