Bogdan Diklić: Ljudi su žedni dobrote

Bogdan Diklić, legendarni kazališni i filmski glumac, igra u novom filmu koji govori o anonimnom i neprimjetljivom čovjeku koji uspijeva promijeniti mahom tegobne sudbine ljudi s kojima dolazi u doticaj.

Film ‘Ime: Dobrica, prezime: nepoznato’, odudara od uobičajenih radova o traumatičnoj svakodnevici i pomalo podsjeća na Dostojevskoga, odnosno njegova dobrog čovjeka u romanu ‘Idiot’?

Gluma je sve samo ne laž, ali glumci često rade nešto što po formi jest gluma, ali nije to u svojoj suštini. Zato što danas živimo u pseudoumjetnosti.

''Publika negdje duboko u sebi sluti da je današnje vrijeme zastrašujuće apokaliptično i dijabolično. Kad ste posljednji put vidjeli da se na filmu ili u teatru afirmira ideja dobra? Mislim da ćemo kao čovječanstvo stradati u toj friziranoj stvarnosti kojom dominira zlo'', rekao je u intervjuu za zagrebačke Novosti glumac  Diklić rekavši kako su danas ljudi žedni dobrote.

"Dobrica svakako nije klerikalan film, nego duboka ljudska priča o pravoj strani života. Govori nam o tome da većinom živimo jedan nametnuti i falsificirani život, u čemu se Dobrica nije utopio.

Ta poruka o dobroti u svakom slučaju nije prst u oko gledateljima, jer je film krajnje nenametljiv. Sve što vidimo jest ono što Dobrica radi; njegova djela su krajnje neobična, ali djeluju tako uvjerljivo. Bio sam i na beogradskoj i na zagrebačkoj premijeri i gledao sva ta lica: ljudi su bili oduševljeni zato što su u svojoj biti žedni dobrote, davanja i primanja. Mislim da ‘Dobrica’ tako dobro korespondira s publikom i zato što ona negdje duboko u sebi sluti da je današnje vrijeme zaista zastrašujuće apokaliptično i dijabolično. Kad ste posljednji put vidjeli da se na filmu ili u teatru afirmira ideja dobra? Mislim da ćemo kao čovječanstvo stradati u toj friziranoj stvarnosti kojom dominira zlo; vrlo je teško izboriti se protiv toga i zaista ne znam što je globalna šansa za sve nas.

Pored vas i Slavka Štimca u filmu se pojavljuje čitava galerija poznatih glumaca?

Svima nama koji smo radili na tom filmu on je predstavljao veliku radost, i to se vidi i osjeća: vjerujem da se sjećate posljednje scene, kad svi s osmijehom mašemo u onom dvorištu. Imao sam neodoljivu potrebu igrati u njemu i on je u meni pobudio osjećanje da, bez lažnog samaritanstva i u mjeri svoje snage, dam svoj doprinos. To je jedan od rijetkih filmova koji tako nepretenciozno afirmira ono najbolje u nama i siguran sam da nije bilo nikoga tko je prema njemu ostao ravnodušan.

Redatelj filma Srđan Penezić nije poznat širokoj postjugoslavenskoj javnosti?

On već više od 30 godina živi i radi u Americi. Interesantna priča koja posredno govori i o ovom filmu dogodila se ranih sedamdesetih na beogradskoj Akademiji dramskih umetnosti, gdje smo se Srđan i ja sasvim slučajno sreli. Bio sam dobio zadatak da napišem esej o Johnu Wayneu, to je trebalo učiniti brzo, a nisam znao odakle da počnem. Tada mi je u studentskom kafiću prišao Srđan, kojeg nisam poznavao, i kazao da će mi pomoći. Živio sam u to vrijeme u nekoj studentskoj sobici, ni pisaću mašinu nisam imao, a on me pozvao u svoj stan i zaista mi pomogao oko eseja, za koji sam na ispitu dobio desetku. Mislim da četiri decenije kasnije takav scenarij ne može napisati netko tko u sebi nema takvu spremnost za pomoć kakvu je Srđan bio pokazao prema meni.

Kako se vi osjećate u ovom vremenu i na ovim našim, oduvijek sličnim, a danas toliko različitim prostorima?

Osjećam se po mjeri svoje snage i trudim se unutar svoga habitusa, koji sam stekao na ovaj ili onaj način, biti – nije li to odveć pretenciozno – poput filmskog Dobrice. Ne vidim kako bi moglo biti drugačije i stidio bih se sebe kad bih se ponašao na neki drugi način. Odrastao sam u Bjelovaru, živim u Beogradu i često radim u Zagrebu, u dvije kulture i dva mentaliteta. U tim prostorima usvajam ono što mojoj prirodi prija i mislim da u tome ne griješim. Sa 63 godine, koliko imam, mislim da ne usvajam pogrešne stvari.

Jednom ste prilikom kazali da bi kazalište trebalo raditi u nama, a ne mi u njemu…

Riječ je o tome da ono jest u nama, ako zaista jest, i to zato što je svrha umjetnosti ljepota, kao etička i estetska kategorija. Zato i dramska literatura mora biti vrhunska da bismo mi glumci imali što proživjeti i to onda prenijeti na pozornicu. U stvarnosti, mi na pozornici često prodajemo bižuteriju: neki put samo odigramo ili snimimo, uzmemo novac i odemo. Gluma je sve samo ne laž, ali glumci često rade nešto što po formi jest gluma, ali nije to u svojoj suštini. Zato što danas, kao što rekoh, živimo u pseudoumjetnosti, kazalište je sabijeno na marginu, ondje gdje mu nije mjesto. Ono je, rekao bih, u krivoj epohi.

Koliko pojedine uloge ostaju u glumčevoj memoriji, s obzirom na to da je gluma po prirodi intenzivan doživljaj, a zastor pada nakon približno dva sata?

Imao sam sreću da dosta toga vezanoga uz glumu za mene nije bilo kratkog daha. Recimo, sjećam se događaja nakon jedne izvedbe predstave ‘Profesionalac’ u kojoj sam godinama igrao zajedno s fantastičnim Batom Stojkovićem, kad smo sjeli s jednim poznanikom koji je, očito potresen predstavom, bio blijed kao krpa i koji je u jednom trenutku uzviknuo: ‘Sutra idem da se pomirim s ocem!’ Kao učesnik tog događaja bio sam radostan jer sam gledao jednu pozitivnu transformaciju, rezultat predstave u kojoj sam igrao. Znalo mi se dogoditi da nakon predstave podižem sa stolice čovjeka koji plače kao kiša… To su događaji u našem poslu kad kazalište preraste jednu ulogu i jednu večernju izvedbu. Ili kad sam s Draganom Nikolićem 1996. igrao u predstavi ‘Poljubac žene pauka’, što je jedno od mojih najljepših iskustava koja se tiču procesa rada. To je predstava o ljudima, jedan je revolucionar a drugi žena u tijelu muškarca, koji su svoju slobodu doživjeli u zatvoru: kategorije s toliko puno segmenata, kao što su vjernost, ljubav i dobrota, trajno su ostale u meni.

Igrali ste i u filmu Bobe Jelčića ‘Obrana i zaštita’ o ljudima u Mostaru koji nakon rata žive među neprijateljskim kulturama?

To je film o besmislu zavade na ovim prostorima. Taj mali Slavko kojeg igram trese se zato što mora prijeći na muslimansku stranu da ode na pogreb prijatelja, a savjest mu kaže da treba ići; takvog života pod nametnutim okolnostima bilo je na sve strane. Moram reći da sve te ljude razumijem. U ludim i mutnim vremenima čovjek je prinuđen na neku vrstu ekvilibristike i to onda nije strah nego pokušaj pameti i savjesti da se snađeš na najbolji način, da se ne prepustiš padu u jedno, drugo ili treće ludilo, nego da pronađeš svoj put. Da ne bi posrnuo, čovjeku često pomaže tuga. Ponekad i patnja, rekao je Diklić za portalnovosti.com.