Belma Bećirbašić: 'Žensko tijelo je više od puke tjelesnosti'

Belma Bećirbašić je istraživačica, novinarka, aktivistica i spisateljica iz Sarajeva, BiH. Diplomirana je žurnalistica i magistrica rodnih studija, te je dobitnica Fulbrightove stipendije na Columbia University. Posljednjih deset godina bavila se istraživačkim novinarstvom, istovremeno se angažirajući na polju ljudskih prava. Radila je kao novinarka i urednica u magazinu 'Dani'. Za svoj novinarski rad je više puta nagrađivana, između ostalih nagradom Amnesty International za najbolji članak iz oblasti ljudskih prava 2003.

Belma Bećirbašić autorica je knjige 'Tijelo, ženskost i moć: upisivanja patrijarhalnog diskursa u tijelo'. 

Bećirbašić portretira situacije i prezentaciju žene u bosanskohercegovačkom društvu, u tranzicijskim promjenama, koje su upisane i proizvedene unutar tri strategije tijela: populističke (univerzalno tijelo), biopolitičke (prezreno tijelo) i religiozne (tijelo kao paradigma nevinosti i otpora istovremeno). 

O odnosu društva spram ženskog tijela i reakcijama koje na društvo izaziva tijelo kao simbol Bećirbašić u razgovoru za Fenu pojašnjava neke stavove iznesene u knjizi. 

Fena: Kad govorimo o knjizi 'Tijelo, ženskost i moć: upisivanja patrijarhalnog diskursa u tijelo' koje su poveznice između ove tri odrednice?

Bećirbačić: Moram reći da sam dugo razmišljala o tome kako 'složiti' naslov. Naime, knjiga se bavi sasvim različitim iako međusobno uvjetovanim politikama ženske tjelesnosti, te oblicima porobljavanja ženskoga tijela unutar jednog partikularnog, kompleksnog bosanskohercegovačkog društvenog prostora - načinom na koji se nacionalizam otjelovljuje u ratu i postratnom periodu putem zločina silovanja, potom načinom na koji popularna kultura, odnosno u ovom slučaju turbo-folk čini od tijela mjesto tržišne produkcije, te na koncu načina na koji religiocentričnost normira žensko tijelo putem vanjske predodžbe hidžaba. 

''Objedinjavanje ovih različitih strategija i identiteta tijela pod jednu kapu nije bila nimalo laka zadaća. Šta je to što povezuje ove različite diskurzivne prakse tijela? Vrlo jednostavno: moć.''

Tijelo žene, kao i odlike ženskosti/ženstvenosti u odnosu na muškost/muška tijela, oduvijek je bilo zbog prirodnih i bioloških svojstava oblikovano, interpretirano, i normirano od strane institucija moći, bilo da se radi o instituciji tržišta odnosno industriji ljepote, povijesti, instituciji religije, kulture bilo o političkim, u ovom slučaju, nacionalističkim centrima moći. Mitološka, povijesna, religijska i društvena značenja tjelesnosti su uticala na današnju politiku identiteta tijela ali i postavila su jasne razlike između principa muškosti i ženskosti. 

S tim u vezi, muškost se još uvijek identificira s razumnim, umnim, intelektualnim, stabilnim, a ženskost s tjelesnim, strastvenim, emotivnim, reproduktivnim, seksualnim. Važno je reći da su muška tijela podjednako podložna ideološkim reprezentacijama kao i ženska tijela. 

Oni su učeni da oslikavaju snagu, izdržljivost, emotivnu suzdržanost, agresivnost, samodovoljnost, natjecateljski duh i teže ka formiranju atletskog tijela, kao personifikacije muškosti. Stoga je muškost, smatram, isto toliko opterećena normiranim idealima koliko i ženskost. Međutim, kada govorimo o politikama tijela, ženu se daleko više povezuje s tijelom pa samim tim i seksualnošću kao neodvojivim elementom tjelesnoga. 

Ona je najomiljeniji objekt prezentacije potrošačkog društva, ona je u središtu religiozne dogme, kao simbol strasti i razdora, unutar političkog ambijenta ona je emblematični spol, ona je najpoželjniji subjekt industrije seksa, njenim tijelom se trguje, njen status je u pogledu tradicionalnih uloga, koje joj se pripisuju zbog 'biologijskih specifičnosti', još uvijek ograničen u sferi rada i javnog života… 

Ženska tijela nisu slobodna

Fena: Gdje je sloboda i ima li je kad govorimo o tjelesnom i ženskom? 

Bećirbačić: Pažljivo konstruiranje ženskosti putem identiteta tijela dovelo je do toga da je granica između slobode i kontrole tijela vrlo tanka, ako ne i nepostojeća. Da budem vrlo jasna: ženska tijela nisu slobodna. A posljedice mogu biti tragične. Anoreksija i bulimija su možda najočitiji primjer onoga sto se može desiti kada se, uslijed stalnih pritisaka ideologije tržišta, želi zadovoljiti jedan model tijela koji se nameće kao jedini prihvatljiv suvremenom potrošačkom društvu. 

Mi smo zapravo u stalnom odnosu ovisnosti, iskompleksiranosti, opsesije, podređenosti tijelom. Većina žena se ili u potpunosti poistovjećuje sa svojim tijelom/tjelesnim identitetom i naglašava ga, ili se svakodnevno bori, u privatnom i javnom životu, da ne bude svedena na tjelesnost i svojstva koja personificiraju ženskost poput senzualnosti, nježnosti, krhkosti. 

Najčešće se radi o istovremenom procesu. A neke nemaju izbora: način na koji nacionalizam oblikuje tijelo žene u ratu najradikalniji je primjer ženskog porobljavanja tijela i značenja koje tijelo ima.

Upravo na tom nivou vidimo koliko je zapravo tijelo mnogo više od puke tjelesnosti, koliko je socijalno konstruirani koncept i koliko se na njemu prelamaju različite strategije moći. 

Ali, naslov 'tijelo, ženskost i moć' naglašava dvije važne ideje: da je naše tijelo mjesto gdje se oblikuje moć, a s druge strane, da imamo moć da raspolažemo tijelom na način na koji to želimo, što je ujedno i način izmicanja strategijama kontrole moći ali i ponovnog osvajanja tijela. 

Fena: Tjelesno i povezanost sa etnonacionalnim, tijelo kao trauma?

Bećirbačić: Meni je vrlo bio važan interdisciplinarni pristup politikama tijela, prije svega zato što su danas strategije moći toliko višeznačne, mnogobrojne i u tolikoj mjeri povezane da ih je nemoguće promatrati odvojeno. Pored toga, nisu me zanimali samo univerzalni pristupi ovoj tematici, već sam željela da istražujem specifični lokalni kontekst koji mi se činio jako važnim upravo zato što na ovako malom prostoru egzistiraju i dodiruju se različite prezentacije i konstrukcije tjelesnosti. 

U tom smislu, odabrala sam one reprezentacije tijela koje sam smatrala izrazito složenim, vidljivim i važnim. Popkulturno oblikovanje ženskih tijela sam istraživala kroz primjere pjevačica turbo-folka jer smatram da se, u lokalnom kontekstu, radi o fenomenu moći koji producira vrlo jasne narativne identitete i s obzirom da se najsnažniji utjecaj potrošačke kulture na tijelo ostvaruje kroz narative komercijalne muzike.

Tijelo kao trauma proizvedena u ratu u BiH

Pored toga, istraživala sam tijelo kao traumu koja je proizvedena u ratu u BiH kada su se tijela žena služila kao sredstva transmisije i naknadno upisivanje mržnje i poniženja u kulturu kojoj one pripadaju. Na tom nivou vidimo koliko tijelo predstavlja simbolički prostor, u ovom slučaju etnonacionalni konstrukt. Naime, silovanje u ratu, kao narušavanje osobne, intimne tjelesnosti, nema za direktan cilj da porazi i ponizi ženu, već slabljenje vojnog morala i nacionalnu viktimizaciju grupe kojoj ona pripada. 

Uništavanjem njena tijela demonstrira se zapravo dominacija nad protivničkim etnokolektivom, i narušava mit o muškosti kao simobolu zaštite, snage i moći. Njegov cilj je nasilno upisivanje traume u kolektivnu memoriju, koji je zapravo vrlo uspješan samim marginaliziranjem pojedinačne traume - trauma koju su žene preživjele dodatno je rekreirana u mirnodopskim, poslijeratnim uslovima jer ona je stavljena u drugi plan, i važna je samo kao sredstvo osiguranja etno-nacionalnih interesa moći te nacionalne viktimizacije. Na koncu, bavila sam se tijelom u procesu religiocentričnog normiranja gdje me je zanimao hidžab kao vanjska predodžba tijelesnosti. 

S te strane, hidžab je izrazito ambivalentan jer se, s jedne strane javlja kao posljedica prihvatanja da se religiozni diskurs ostvaruje kroz tjelesnu percepciju žena i promatranja ženskosti kao ometajućeg principa odnosno identificiranja s tjelesnim i strastvenim, a s druge strane, što argumentiram razgovorima s mladim pokrivenim ženama, on se javlja i kao, važan politički i društveni identitet, odnosno kao otpor dominantom normiranju tjelesnosti.