Amina Avdić: Scenografija uma

Amina Avdić mlada je sarajevska produkt-dizajnerica koja je svoj rad, još tokom studija, usmjerila ka filmskoj, pozorišnoj i TV scenografiji.  Autorica je projekta Scenografija uma.

Radiosarajevo.ba: Proglašena si studentom generacije zbog inovativnih ideja, o kakvim se idejama radilo?
Amina Avdić: Akademija svake godine proglašava najbolje studente svakog odsjeka, potom slijedi uža kvalifikacija proglašenje studenta generacije.  Uglavnom, ne radi se o tom prestižnom priznanju, već o internom. Čak ne mogu da se sjetim šta je konkretno bilo, ali se sjećam da smo kolega i ja izabrani iz naše generacije da se pojavimo zajedno sa izabranim studentima arhitekture na dodjeli knjiga koje su nam uručili kao nagradu.

Radiosarajevo.ba: Radila si na filmovimaStorm, Zgarište, Cirkus Kolumbija i Prtljag, kako je došlo do tvog angažmana na filmu i šta si tačno radila?
Avdić: Cijela moja priča o radu na filmu kreće od trenutka kada nas je profesor Stjepan Roš, na drugoj godini studija, pitao šta nas zapravo u dizajnu zanima. Moj odgovor je bio “prostor” te smo daljim razgovorom došli do tačke kada smo moje, tada još prilično konfuzne, percepcije o prostoru sveli pod definiciju “scenografija”. To je bio jedan od trenutaka opredjeljenja. Mnogo sam naučila od Sande Popovac, tada više asistentice profesora Roša, a koja je u tom periodu vodila vježbu “scenografija”. Svu teoriju koju sam prelazila sa njom, koja je bila od ključne početničke vrijednosti, sam imala priliku i primjeniti na prvom iskustvu na setu filma Storm, njemačkog reditelja Hansa Christiana Schmidta.

Tada na to nisam gledala kao angažman na filmu, već kao praksu iz scenografije. Na tom prvom filmskom iskustvu otkrila sam prostor koji zahtijeva mnogo napornog rada i spretnosti te veliku dozu odlučnosti da je to nešto što želiš da radiš. Nisam se prepala i svidjelo mi se te je uslijedilo i opredijeljenje za filmsku scenografiju.

Na kratkom filmu Zgarište, Amre Mehić, radila sam kao asistent scenografije, kao i na filmu Cirkus Kolumbija. Ipak, na ovom drugom filmu, sam lično počela, onako za sebe i sa sobom,  da zalazim u strukturu priče i likova što mi je bila vrlo interesanta pojava koja je rezultirala i željom za režijom.  Tada je uslijedio i Tanovićev kratki film Prtljag i moje prvo iskustvo rada na režiji, kao treći asistent.

U svakom slučaju, za mene to nisu angažmani na filmu, već saznanja, kontinuirano učenje i lični progres. Od moje želje za prostorom sam došla do želje za pričom, a prostor da bi živio - potrebna mu je radnja. Da se radnja sprovede, potrebni su prostor i likovi.

Radiosarajevo.ba: Šta je zapravo tvoj projekat Scenografija uma i kako je došlo do njega?
Avdić: Projekat Scenografija uma je prvenstveno skup mog iskustva iz svijeta filma i studija. Upravo ova hronologija od maloprije oslikava proces dolaska do ovog projekta. Scenografija uma na jedinstven način istražuje odnos prostora i priče čiji je osnovni element nevidljiva strana čovjeka. Zahvaljujući iskustvu rada na scenografiji zapitala sam sebe kako bi izgledala scenografije jedne ličnosti, odnosno njena scenografija uma.

To je projekat čiji je osnovni zatadak težnja ka shvatanju ljudskog apstraktnog uma i pokušaj da se on, kao takav, pretoči u sagledivu formu. Izazov projekta je rivalstvo između konkretnog (scenografija) i apstraktnog (um). Projekat oslikava nevidljivu stranu umjetnika, umjetnikov individualni svijet, kao i njegovu pokretačku snagu. Scenografija uma se bavi  čovjekom  i njegovim individualnim tragom koji ostavlja za sobom u prostoru.

Cilj projekta je poboljšanje komunikacije među ljudima i prenošenje informacija koje su potrebne našem društvu da sagledaju vedriju i ljepšu stranu života. Ako vidimo da je moguće vizualizirati individualni svijet jednog umjetnika, linijom i formom te pretočiti ga u stvarni prostor, svi ljudi koji se i ne deklarišu kao umjetnici mogu se okrenuti sebi i kreirati vlastiti prostor i individualni svijet.

Radiosarajevo.ba: Ko sve, osim tebe, učestvuje u projektu?
Avdić: Od samog početka, tačnije od trenutka kada sam shvatila da želim da se upustim u ovo, znala sam da neću moći sama. Projekat je takve prirode da su neophodni saradnici timski rad. Ideju sam prvo podijelila sa Tatjanom Kovačević, koja je art direktor projekta. Nakon osam mjeseci, sticajem okolnosti, naišla sam na jednu veoma intersantnu mapu uma te samo htjela i upoznati autora te ga pozvati u tim. Autor mape je Emir Ramović, a u projektu ima titulu “arhitekte svjetova”. Emir Kapetanović je sculptor i treći saradnik. Mislim da će se, do kraja projekta, skupiti toliko ljudi u timu da će prizor podsjećati na filmsku ekipu.

Radiosarajevo.ba: Koje sve umjetnike obuhvata Scenografija uma?
Avdić: Jedini kriteriji po kojem sam birala umjetnike je moj lični instinkt.

To je jedan dio skupa momenata koji je formirao cijelu ovu priču. Imam dosta izražen osjećaj za procjenu ljudi. Generalno, umjetnici koji su izabrani  su osobe koji su mene lično inspirisale i doprinjele mom intelektualnom I životnom razvoju. To je dovoljan razlog da baš oni budu dio ove priče.

Dakle, ti umjetnici su: Stjepan Roš, Danis Tanović, Almir Kurt-Kugla, Ivan Bosiljčić, Mario Knezović, Ivana Nedeljković, Nedim Čisić, Damir Nikšić i Boris Ler.

Radiosarajevo.ba: Projekat ima više faza od kojih je jedna već dovršena, koliko ih je još ostalo i kada će se projekat zvanično prikazati?
Avdić: Projekat je eksperimentalne prirode, što je za nas mlade ujedno njegova draž, jer nas provocira kao autore i trenira nam maštu. Tempo rada je orjentiran ka umjetnicima. Svaki umjetnik nam svojim izgovorenim riječima stvara drugačiju dinamiku.

Prva faza je podrazumijevala pojedinačni razgovor  sa svakim od njih. U pitanju je bio intervju sa pitanjima koja su izvlačila ključne riječi opisa individualnog svijeta. Svakoj scenografiji je potreban prethodno napisan scenarij te je, na neki način, uloga umjetnika u ovom projetku zapravo uloga scenariste. Mi gradimo scenografiju po onome kako su oni odgovorili na postavljena pitanja.  Trenutno smo u fazi vizualizacije i realizacije scenografija.

Što se tiče finalnog predstavljanja projekta imamo okvirni termin koji obuhvata kraj 2012. Kada smo vidjeli da eksperiment zaista funkcioniše i uspijeva vizualizirati dušu čovjeka, smanjili smo euforiju za konačnom prezentacijom i pustili da sama ideja diktira tempo, jer jedino takav tempo će donijeti rezultate koji su nam potrebni. Mi ne kreiramo Scenografiju uma, nego ona stvara preko nas.

Radiosarajevo.ba: Baviš li se još nekim vidovima umjetnosti?
Avdić: Još uvijek istražujem…  Onako, sa strane, posmatram pojam umjetnost i sebe kao umjetnika. Tako, pored filma,  scenografije i popratnih aktivnosti koje idu uz ovu umjetnost - kuham, usisavam, spavam, peglam, gledam, volim i vozim auto.

Radiosarajevo.ba: Šta planiraš nakon Scenografije uma?
Avdić: Sljedeća je sigurno neka refleksija ovog projekta. Ne znam… Vjerovatno će se nagomilati ključni momenti koji će sve to pretočiti u narednu ideju. Volim igru mašte i borit ću se za nju kako budem znala. Nije bitno šta je slijedeće, već da kontinuirano razmišljam i razvijam misao, a misao nije ništa drugo do mašta; tako da ću biti uglavnom tu. Ne postoji sljedeće, već nadogradnja prethodnog iskustva, razvijanje i progres. Vidjet ćemo šta će donijeti Scenografija uma.