Vlada Divljan i NVO: Ostati Idol(i)

Ne izdati sebe i svoje pjesme... Šteta je što stare, legendarne pjesme Idola više ljudi nije čulo u novom ruhu: Divljan i (Ne) Vladina organizacija su još uvijek svježi

Piše: Ahmed Burić, radiosarajevo.ba

Svaki put se čovjek iskreno obraduje kad može čuti i vidjeti nešto što mu je obilježilo godine u kojima je odrastao. Svjetonazore i životnu filozofiju, pa čak kad su veliki ljudi u pitanju, često određuju sitnice, naizgled male stvari. Za život generacije kojoj pripadam, i moj osobno, pored ostalih artefakata, najznačajnija je bila jedna LP ploča.

Februara 1981. izašao je Paket aranžman, kompilacija kojom će započeti jugoslavenski Novi val, neka vrsta najviše tačke do koje je rokenrol muzika u Jugoslaviji mogla stići. Oni koji se ne bi složili s tom konstatacijom i koji bi vam kao uzore uspostaviti Indexe, Time, Smak ili Pop Mašinu, u pravu su, ali samo donekle. To jesu (bili) uzori, ali u smislu blizine (umjetničkom) svijetu i onome što se događalo izvan granica tadašnje domovine, Novi val je bio puni pogodak. I najviša tačka.

Škarica, uho i nos za najveće     
Ta tri benda – Električni orgazam, Šarlo akrobatu i Idole - legendarni urednik Jugotona Siniša Škarica “preveo” je iz Beograda u Zagreb, bivajući u nekadašnjoj prijestolnici po sasvim drugom zadatku, da privoli tadašnju drugu po važnosti rok-atrakciju Riblju Čorbu. Bijelo Dugme je, ruku na srce dok je postojalo, nažalost uvijek bilo prvo. Škaričino iskusno uho izbrušeno u godinama deveranja za zagrebakom scenom od Drage Mlinareca do Prljavog kazališta tada je čulo nešto drugo. Nešto potpuno drugačije.

U studiju Druga maca poslušao je šta sviraju “ovi klinci” i doveo ih u Zagreb na snimanje albuma.

Bila su to tri sasvim raznorodna izraza: Šarlo Akrobata je bio spoj tri umjetnika različitih senzibiliteta, ali su sva trojica – Milan Mladenović, Koja i Ivan Vdović imali nešto vrhunsko. I zvučali su kao da su The Police odrastali na krilu nekog od pionira zabavne ili jazz muzike u Jugoslaviji. Koji im je, opet, na uho pripjevavao i neke narodnjake.

Što je, valjda, sa svima nama i nekako bilo tako. Što se Električnog Orgazma tiče, na njima se uvijek čulo i vidjelo da se jednim dijelom time bave i zbog blagodeti koje donose pogodnosti bivanja rock-zvijezdom. Ovu tvrdnju nipošto ne treba shvatiti kao potcjenjivanje, Orgazam je napravio nekoliko besmrtnih albuma i fantastičnih pjesama, ali u njihovom žanrovskom traganju od Stranglersa do Rolling Stonesa, s kojima su, izgleda, završili bilo je nečeg, uslovno kazano, merkantilnog.

Koncept “protiv” srca
Treća grupa s ove ploče bili su “Idoli”. Na albumu su pjesme bile raspoređene u klasičnoj “fudbalskoj” formaciji 4 (Šarlo) – 4 (Idoli) – 3 (Orgazam), iz najmanje dva razloga. Šarlo je tada bio svirački i autorski najizrasliji bend, Orgazam je u to vrijeme imao manjak tekstova i još uvijek su tražili svoj izraz, a kod Idola se osjećalo da bendu fali proba i da počiva na dvije različite poetike.

Jedna je “vukla” na pjesme za koje ste odmah mogli skontati da su konceptualne. Ona na njemačkom zvala se Schwulle uber Europa (Omorina nad Evropom), i zvučala je kao govor nekog naci političara koji animira mase. Pjesme “Plastika”, “Amerika” bile su minimalističke (i koncepti), a najveći hit s te ploče bili su i ostali Maljčiki, socrealistička oda radničkom pokretu, sa pristojnom dozom urbanog cinizma.

S jedne strane bine, kad su svirali “Idoli”, stajao je Srđan Šaper, s ozbiljnim naočarima ala Yves Saint Laurent i svojim baritonom uvjeravao publiku da prisustvuje velikom umjetničkom događaju. Na drugoj je stajao momak s gitarom, nimalo pretenciozan, iz čijih se glasa i svirke čulo da je slušao Beatlese i Indexe i pjevao balade kao da ih je sam pisao. Tek kasnije ćemo saznati da, uglavnom i jeste.
Koncert Vlade Divljana u Slozi u petak uveče samo je potvrdio da je sve, u životu, stvar motiva: pitanje zašto se neko bavi nekom aktivnošću na kraju ispada bitnije i od onoga kako se bavi time, pa i od onoga što svojom umjetnošću želi reći.    
 Sudbina ljudi koji se, najčešće, nazivaju “alternativcima” često završi na dva načina. Prvi je da kad se život potrudi da stavi ljude pred kompromise, malo-pomalo se počinje prilagođavati tržištu i takozvanim real-političkim (postoji li izanđalija i gora konstrunkcija?) trendovima. Oni “pravi” poput Vlade Divljana, nastavljaju ići za sobom. I tražiti.

Susret s njim i njegovim bendom (Ne)Vladina Organizacija (ma da, uvijek sa slabijima, ne sa Borisom Tadićem, kao Šaper) u kojem od nekadašnjih Idola svira još i basist legendarne stature i majstorskih minimalnih rješenja Zdenko Kolar - uvijek je događaj. Ako ništa, onda zbog toga što je u općoj eroziji ljudskih vrijednosti lijepo vidjeti da neko nije izdao sebe, svoju muziku, i u krajnjem nas koji smo to slušali misleći da će se time svijet moći učiniti boljim, ili barem podnošljivijim mjestom za život.

I, zato je malo i šteta što nove aranžmane “Jedine”, “Zašto su danas devojke ljute”, “Rusije”, “Nebeske vojske”, “Maljčika” i na kraju za bis “Negdje na kraju u zatišju”, velike pjesmu Indexa, nije čulo nešto više ljudi od nas sto i pedesetak koji smo tu noć bili u “Slozi.” Što je, najvjerovatnije ide na račun organizatora, koji se kad se već ozbiljno trudi oko programa, mogao pobrinuti da se i koncert malo bolje reklamira.

Ali, broj ljudi u krajnjem i nije bitan. Bitan je njihov kvalitet. Kao u slučaju Divljana. I (Ne) Vladine organizacije. Ne izdati sebe je najviše što se u ovakvom vremenu može tražiti i dobiti. Imati Divljana na “svojoj” strani, ma koliko to moglo zvučati kao sentimentaliziranje prošlosti, velika je stvar.