'Tu sam danas, da oplačem sina'

Sarajevska ulica Maršala Tita, jutros, 6. aprila 2012, tiha je. Od nešto prije 11 sati čuje se melodija Adagia, a njom se, od vječne vatre do raskrsnice prema Skenderiji, proteže 11.541 jarko crvena stolica. Njima ovaj grad odaje počast za 11.541 ubijenog Sarajliju za vrijeme četverogodišnje opsade, koja je počela ravno prije dvadeset godina, u ponedjeljak 6. aprila 1992.

Duž stolica kreće se rijeka ljudi. Većina je pognute glave, povremeno dižu pogled prema stolicama, a među njima, svakih desetak metara, vidi se osoba koja kao mermerni kip, ukočeno stoji ili sjedi, i netremice zuri u jarko crvenu plastičnu rijeku koja se proteže kroz Sarajevo.



Sead Memić izgubio dva brata

Niže zgrade Predsjedništva BiH, kraj kante za smeće, stoji gospodin u srednjim godinama i puši cigaretu. Ne vidim mu oči jer ima naočale, čelo mu je pokriveno kačketom, ali glava je okrenuta prema stolicama. Kaže mi da se zove Sead Memić i da od jutros ne može zaustaviti sjećanja iz tog vremena.

„Podsjećam se na tu agresiju“, Sead ovdje gubi glas. „Ne mogu... Nemojte, teško mi je. Bio sam ovdje u ratu, u gradu, borio se. Izgubio sam dva brata. I sestrić mi je poginuo. Dosta nas je poginulo braneći evo... ovo Sarajevo.“

U dva dima završava cigaretu i ja ga ostavljam da zuri u stolice. „Ove tri su mi ovdje posebne“, dodaje, više za sebe, dok odlazim.

Ispred Spomenika za oko 1,600 ubijene sarajevske djece, postavljene su male, dječije crvene stolice. Kraj fontane sjedi stariji čovjek, Nezir. Tu je, kako kaže, da oplače sina, Elvedina Hasanbegovića koji je među Sarajlijama koji su poginuli posljednji, 1995. Imao je Elvedin 17 godina...

„Šta da vam kažem. Svaki dan je težak, ali nešto mi danas najteže. Ide vrijeme, a ja kao da sam stao. Da mi je samo da ga još jednom zagrlim.“

Hipnotisani

Niže, kraj sarajevske Parkuše, u istom stavu, hipnotisana pogleda stoji i jedna starija gospođa. Zamolila je da joj ime ne objavljujemo.


Male, crvene stolice za ubijenu sarajevsku djecu

„Bratov sin mi je poginuo, petero sam izgubila u ratu. Tako da... Znam ja kako mi je.“

I ona, kao i Sead i Nezir, kažu kako su došli samo da vide kako izgledaju crveno jarke stolice.

No, niti jedno od njih nije moglo da se vrati kući. Kako je rekao Sead: „gledam, i želim otići, ali mi tijelo ne dopušta...“.