Savremena 'Nora Nora' na sceni SARTR-a

U petak, 01. februara 2013. godine, na sceni Sarajevskog ratnog teatra u okviru programa Otvorena scena, publika će imati priliku pogledati predstavu “Nora Nora” Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, s početkom u 20 sati. Predstavu je premijeru imala 16. februara 2012. a njenu režiju potpisuje  Lejla Kaikčija.

Prošlo je više od sto trideset godina kada je Ibzenova Nora u finalu trećeg čina – pošto je rebelski, neobuzdano, van građanski upristojene, „zadate“ koreografije, otplesala tarantelu i izrekla onu već anegdotski klasičnu rečenicu/eksploziju (Sjedi ovdje, Torvalde, nas dvoje imamo o mnogo čemu da razgovaramo…) – zalupila vrata lutkine kuće i: otišla.

U društveno angažovanoj optici „oca moderne drame, Nora, dakle, ovim činom, strgavši, prije svega, košuljicu svojih socijalnih funkcija (majka, supruga), u svoje tijelo, sada lišeno funkcija (majka, ljubavnica) vraća Biće (Žena) i – tako osvaja Slobodu.

U međuvremenu, ne samo kod uljuđenih Hiperborejaca na dalekom sjeveru, nego, bogme, i u postojbini Hasanaginice, ovaj socijalni nivo Norine drame, u načelu, moguće je razriješiti i jurističkom rutinom. (Što, opet, naravno, ne poništava, ne rješava krupno, pregolemo pitanje i postojanje svekolike savremene socijalne drame!) Ostala je, dakle, ona viša, nipošto podrazumijevajuća, egzistencijalno obavezujuća, antropološka razina i pitanje: šta je bilo poslije, stoji u najavi predstave.

Na (samo)ironičnoj, zapravo, ciničnoj, postmodernoj Flisarevoj sceni ne zatičemo, naravno, Noru u „samospoznaji“ koju je, gotovo happy ending-ovski, obećavao Ibzenov tekst, nego dva para (Noru 1, manikirku sklonu alkoholu, i Torvalda 1, patologa, sa pomalo „otkačenim“, seksualnim željama, te Noru 2, medicinsku sestru, zagovornicu zdravog života i Torvalda 2, hipohondričnog prevodioca), koji biraju literarna imena iz Ibzenove drame, nadajući se da, ipak, „život neće oponašati umjetnost“. Zatičemo ih kako žive u istom stanu/prostoru, bojnom polju, vodeći isprepletene paralelne živote, kao junaci ljubavnog četverougla – dramaturški uokvireni egzistencijalnom arhitektonikom triju rječnika (Rječnik novih riječi, Rječnik klišea iRječnik tišine) koji, sa savršenom tačnošću, detektiraju i opisuju likove duboko obilježene osjećanjem praznine – i kako očajnički pokušavaju naći smisao ljubavi, života, svojih vlastitih želja.

Za razliku, dakle, od Ibzenove drame u kojoj muški princip (Norin otac, Torvald) vodi, oblikuje i određuje Norin život lutke, sad, vijek poslije, u očigledno izmijenjenom kulturno-povijesnom pejsažu, gledamo, govoreći u terminima moći, posve ravnopravno podijeljene uloge između polova, čak se klatno aktantske dinamike igre dobrano pomjera na Norinu stranu. I to je, ako baš hoćemo, ona dobra vijest u ovoj Flisarevoj „priči“. A loša? Teško će se, bogme, i ovako, „ravnopravni“, ibzenovski „junaci našeg doba“, u skoro vrijeme, „izvući“ iz sopstvenog, zamrznutog pakla beketovske „loše beskonačnosti“.

Igraju: Lana Delić, Snežana Vidović, Enes Salković, Saša Handžić