Promovisana nova knjiga akademika Ivana Štrausa

Promocija knjige Arhitektura Jugoslavije 1945-1990, autora akademika Ivana Štrausa, održana je sinoć u Umjetničkoj galeriji BiH u sklopu Sarajevo Green Design Festivala.

Prvenstveni cilj tog kapitalnog djela, kako javlja Fena, jeste nastojanje autora da se povežu sve niti tokova i tendencija arhitektonskog stvaralaštva u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata kroz period od 45 godina. Pri tome ona nije prosti zbir dosad publikovanih ocjena, kritika i prikaza o arhitektonskim dometima, niti statistički popis graditeljskih ostvarenja koja su na nekim manifestacijama dobila nagrade i priznanja. 

U ovoj hronici savremene poslijeratne arhitekture nema općenitosti niti nedorečenosti, a izbjegnuto je i šturo nabrajanje arhitekata koji su veoma produktivno i s visokom graditeljskom stručnošću dali svoj doprinos u tom periodu. 

''To je zlatno doba arhitekture na prostorima na kojima je nekad bila Jugoslavija, a možda i šire'', izjavio je novinarima akademik Ivan Štraus. 

Govoreći o poziciji struke nekada i danas, Štraus je ocijenio da je teško biti u ulozi mladih arhitekata koji sada rade i da se ne bi mjenjao s njima. U to vrijeme su se, kako je kazao, poštivali projektanti i arhitekte, a danas se čak ne zna ko je projektovao određene objekte. 

Štraus je odbacio mišljenja nekih teoretičara da se jugoslavenska arhitektura nije s poštivanjem odnosila prema starijim objektima i kazao da bi se o tome čak mogla napisati posebna knjiga kako se poštivala stara, naslijeđena arhitektura. 

Govoreći o knjizi Vojislav Vujanović je kazao da se radi o jednom od najznačajnijih djela koje se u posljedne vrijeme pojavilo na našem prostoru. 

Prema njegovim riječima, djelo uma i arhitektonske stvaralačke magije, otjelovljivane kroz 45 godina, oplemenjivane stečenim znanjem živi danas i upravo je tome akademik Ivan Štraus posvetio ovu knjigu, ovaj brevijar koji se isprečuje pošastima mogućeg zaborava i poricanja osvjedočenih vrijednosti. 

To, prema njegovim riječima, nije vapaj za nestalom zajednicom, već opomena da se ne obara u blato ono što se stvorilo energijom koju je ta zajednica oslobađala iz sebe, bez obzira što je i sama, nedozrela za ono što je novo doba tražilo od nje, stavljala zapreke. Ali ono što se ipak materijalizovalo, po Vujanovićem riječima, moćno je, i dovoljno, da ga pamtimo i da se duboko naklonimo onima koji su to gradili.