Predstavom "Pornobboy" završen Future MESS

Reakciju na predstavu Pornobboy u režiji Enrica Castellanija i Valerie Raimondi prenosimo sa portala mess.ba.

U svakom od nas ima trunka pornoboya, monstruma gladnog i žednog trivijalnih informacija, spremnog upijača vijesti, robotiziranog sadiste.

Predstava koju smo imali priliku gledati u Stolariji Narodnog pozorišta primjer je efikasne, manipulativne, praktične i dopadljive umotvorine upravo opisanih monstruma.



Nedostatak pokreta, konstantne fizičke radnje, "razgradnje" likova itd., u potpunosti je nadomješteno polusatnim dvoglasnim hipnotizirajućim monologom, dokumentovano svjedočenje o količini gluposti koja nam se servira i koju i više nego rado gutamo. Prikazivanje samog procesa trovanja u startu je autoironično, s obzirom da glumci gomilaju "reklamni zid" plakatima upravo svoje predstave. Njihove majice su divni primjeri modnog konzumerizma, i trademarka koji su usisani u pop kulturu (I LOVE NEW YORK, CHE GUEVARA).

Dvoglasni monolog ubija pojedinca, stapa se u jedan mutirani glas. Upravo kako i sami mi, od pamtivijeka voajerski nastrojeni, sada pokušavamo ukomponirati sveprisutni tehnološki napredak i "kerefeke" koje nam pomažu da o više stvari saznamo, da se filujemo činjenicama -ne poznavajući uzroke i posljedice. U svom tom haotičnom svijetu gadgeta, polarno bipolarnih 32-bitno analogno digitalnih sistema postali smo blijeda kopija čovjeka, prestali smo živjeti sopstvene živote punim plućima, već se poput ovisnika ljigavaca hraniti duševnim informacijama – nešto o nekome drugom. Predstava i nije trebala biti magična, katarzična ili šta li već ne drugo, ona je statična kakvi smo i mi, pred TV-om u omiljenom kauču, brutalna kakvi smo i mi, pred tuđom mukom.



Kako se obično razmišlja, naša konstantna nova saznanja su najveće blago koje kao homo sapiensi imamo. Mogućnost da svakodnevno, svakog trena otkrivamo svijet oko nas je magična ali i vrlo opasna. Prevrtljiva. Kao što i sami znamo. Sa pravom možemo nazivati umjetnicima one koji uspijevaju selektirati hrpu govana oko njih, pa jesti ona najmanje smrdljiva.

Jedemo ih dosta. A još veća nam je želja da saznamo koliko je govana naš poznati komšija večeras pojeo. A žena mu? Voli li više žitko ili tvrdo? Smeđkasto ili crvenkasto poput samog vraga? I dok tako mutirani muško-ženski glas ukazuje na naš izraziti apetit, pjena osvaja scenu. Pa i glumce. Dolazi do prvog reda. Dodiruje noge prisutnima. Nestajemo u velikoj bijeloj masi. Kada uprljamo i bijelu masu, a znamo da hoćemo, to postaje siva masa. Mi postajemo dio sive mase. Već smo. I jedemo govna. U masi.