Predstava Pakao ostavlja bez daha (FOTO)

Fotografije: Branimir Prijak

'Pakao' je jedna od onih predstava koje pamtite cijeli život, koja ne prestaje da vas fascinira ni nakon što završi. Radi se o koreodramičiji su autori Emio Greco i Pieter C. Scholten.

Grupa od sedam plesača teatra 'ICKamsterdam' iz Nizozemske, pokazala nam je da za vrhunski teatarski 'spektakl' nisu potrebna nedokučiva sredstva i skalamerija skupe scenografije. Umjetnost koju smo gledali sinoć je ogoljena i pri tom  iskonska, a čine je autorska kreacija i vrhunski izvođači. 

Predstava je počela još dok je publika ulazila u gledalište - scenama disko plesa u kojima su plesači, ne štedeći sebe, prikazali kolaž standardne pop koreografije. No uz disonantni instrumentalni 'vrisak', kakav će se tokom cijele predstave javljati u funkciji zareza između različitih scena, počela je priča o paklu. 

Na sceni su samo tri elementa. S lijeve strane je stilizirano ogoljeno drvo, simbol raja. S desne strane su vrata pakla, no doimaju se primamljivo jer ih čini arkada blještavih kabaretskih lampica. Treći elemenat scenografije je futurističko rasvjetno tijelo koje liči na robota CP3O. To je okvir u kojem se odvija plesna alegorija o ljudskom rodu.

Rasvjeta u predstavi je savršeno programirana, a reflektori znaju izaći iz okvira pozornice, hvatajući u svoj fokus pojedince u publici, pojačavajući osjećaj da plesači govore o nama. Raspon svjetla kreće se od potpunog mraka, spot lampi usmjerenih u određeni dio scene, strobo efekata, preko 'božanske' difuzne izmaglice koja je postignuta tako što su reflektori sa scene bili usmjereni u strop iznad gledališta, pa sve do 'prizemnog i svakodnevnog' hladnog ambijentalnog svjetla u gledalištu koje nam plesače prikazuje realistički. 

Autorska muzika je još jedan od kvaliteta ove predstave. Ona se proteže od jedva čujne ambijentalne kulise koja svojim intenzitetom prati pokrete plesača (a ne obratno i kako smo navikli, da plesači prate muziku), preko tema izvedenih u svakodnevnim muzičkim žanrovima (npr. tango, disko, tradicionalna vokalna pjesma), do diskretnih aluzija na neke poznate  muzičke motive koji su razrađene i prikazani na potpuno nov način (Also Sprach Zaratustra - R. Strauss; Claire de la Lune - C. Debussy). 

Klimaks predstave nastaje kada iz zvučnika zagrmi uvodni motiv Beethovenove 5. simfonije - one tri kratke i jedna duga nota kojima je, prema legendi, gluhi kompozitor prikazao kucanje sudbine na vrata. Plesači ovaj dio predstave plešu potpuno goli, no njihova nagost ne doživljava se kao šok, već kao nešto potpuno očekivano, do čega je i trebalo doći.

Tri plesačice i četiri plesača različitih visina, tjelesne konstrukcije, različitih rasa, frizura i fizionomija, prikazali su kroz ovu scenu suštinu kompletnog ljudskog roda. Jedan je kritičar povodom ove scene napisao:

"U trenutku kada se potpuno goli ansambl okuplja pod ogoljenim stablom, kao skupina Adama i Eva, i scenom odjeknu gromoglasni tonovi Beethovenove 5. simfonije, postaju živa slika poput slika Hieronymus Boscha, ostvarena minimalističkim senzibilitetom. Njihova tijela – osvijetljena jarkom čistom bijelom, hladno plavom ili zlatnom bojom – netom postaju besramno čista, označena samo ožiljcima i muskulaturom svakog od glumaca. U PAKLU, ta tijela, ogoljena do svoje biti, postaju agonija i ekstaza čovječanstva. A u mjestu u kojem je tijelo najvažnije – mjestu kakvim hrišćanstvo oslikava pakao, i ljude koji završe tamo - sva milost i razum nestaju. Taj osjećaj daje nam i Grecov PAKAO."

VAZ, radiosarajevo.ba
...

Twitt povodom ove prestave: Sinoć smo gledali sedam genijalnih plesača, a da nismo primijetili da su potpuno goli. U tome je razlika između umjetnosti i prostote