NUB BiH i Književni korner pozivaju na razgovor o romanu 'Sandro' Elvedina Nezirovića

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine i Književni korner započinju saradnju kroz program književnih razgovora i promocija, zamišljen kao prostor susreta autora, književnih kritičara i čitalaca. Prvi program u okviru ove saradnje bit će posvećen romanu Sandro Elvedina Nezirovića, jednog od zapaženijih autora savremene bosanskohercegovačke književnosti. O knjizi će sa autorom razgovarati Elvis Ljajić.

Promocija romana Sandro bit će održana u srijedu, 2. septembra 2026. godine, u 19 sati, u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, Zmaja od Bosne 8b, Sarajevo. Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine i Književni korner pozivaju sve zainteresirane da prisustvuju prvom programu njihove nove saradnje i razgovoru o književnosti, sjećanju, identitetu i gradu koji zauzima centralno mjesto u Nezirovićevom književnom opusu.

Mimar mira

Elvedin Nezirović pripada generaciji pisaca čiji je književni rad snažno obilježen iskustvom Mostara, ratom i njegovim dugotrajnim posljedicama, pitanjima identiteta, pripadnosti, porodične i lične historije. U njegovoj prozi intimna biografija pojedinca nerijetko postaje način da se govori o mnogo širim društvenim i historijskim procesima, dok Mostar istovremeno funkcionira kao konkretan grad, prostor sjećanja i jedno od središnjih mjesta njegovog književnog svijeta.

Trending

Priča o peticiji za povratak NUBBiH u Vijećnicu u pregledu vijesti evropskih nacionalnih biblioteka

Rođen je 1976. godine u Mostaru. Diplomirao je bosanski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji te engleski jezik i književnost na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru. Autor je poezije, kratkih priča, eseja i romana, a među njegovim knjigama izdvajaju se zbirke poezije Bezdan, Zvijer iz hotelske sobe i Propovijedanje bluesa, zbirka priča Toliko o tome, knjiga eseja, tekstova i kolumni Deblokada grada, te romani Boja zemlje, Ništa lakše od umiranja, Ono o čemu se ne može govoriti i Sandro. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine.

Za roman Ništa lakše od umiranja dobio je književnu nagradu "Stevan Sremac", a roman Ono o čemu se ne može govoriti nagrađen je 2022. godine regionalnom književnom nagradom "Predrag Matvejević". Oba romana našla su se i u izborima za NIN-ovu nagradu: Ništa lakše od umiranja u užem, a Ono o čemu se ne može govoriti u najužem izboru. Nezirović je 2023. godine dobio i Četrnaestofebruarsku nagradu Grada Mostara za dugogodišnji stvaralački rad i javni angažman, dok mu je 2017. godine Centar za mir i multietničku saradnju Mostar dodijelio priznanje "Mimar mira" za doprinos izgradnji mira, suživota i međunacionalnog povjerenja.

Objavljen 2024. godine, Sandro je Nezirovićev četvrti roman i nastavlja njegovo književno istraživanje novije historije Mostara, ali ovoga puta kroz životnu priču prijatelja iz djetinjstva. U središtu romana nalazi se Sandro, mladić koji početak rata dočekuje u Mostaru bez neposredne zaštite porodice, u trenutku kada njegovo ime, porijeklo i složeni identitet od privatnih činjenica postaju potencijalno presudne kategorije.

Kroz Sandrovu sudbinu Nezirović govori o generaciji čije je odrastanje prekinuto ratom, ali i o mnogo širem pitanju: šta se događa s identitetom pojedinca kada ga historija počne određivati prema pravilima koja sam nije birao. Porodične priče, prijateljstvo, grad, sjećanje i dokumentarna građa u romanu se prepliću s iskustvom nasilja i raspada jednog društvenog svijeta. Upravo taj odnos između privatnog života i velike historije jedna je od prepoznatljivih tačaka Nezirovićeve proze.

Novinarka i kritičarka Šejla Džindo u tekstu o romanu ističe da Nezirovićevi likovi nadilaze vlastite pojedinačne sudbine i postaju ogledalo šireg, kolektivnog iskustva, posebno u načinu na koji porodica, prostor i rat učestvuju u oblikovanju identiteta. Semezdin Mehmedinović, pak, Sandro određuje kao Nezirovićevu do sada najvažniju knjigu, posebno naglašavajući autorovu preciznost u književnom bilježenju Mostara i života njegovih stanovnika. Mehmedinović je još pribilježio:

"Elvedin Nezirović je na tragu svojih prethodnih romana koji se opsesivno bave novijom istorijom Mostara – onom iz ranih devedesetih godina prošlog stoljeća koja je trajno obilježila naš svijet – napisao još jedan, četvrti do sada. Naslov je Sandro, a bavi se životom Elvedinovog prijatelja iz djetinjstva.

Kako počinje priča?

Kako počinje priča? Tako što Sandro u svome kasnom dječaštvu ostaje sam, bez zaštite porodice koja ne živi u gradu u kojem je upravo počeo rat. Priča je ovo o vremenu zla u kojem je život pojedinca sveden na lično ime i o tome što se događa komplikovanim identitetima u važnim istorijskim događajima. Mostar je na nivou simbola koji zatvaraju cijeli povijesni luk ovog grada stao između Starog mosta i Partizanskog groblja, pri čemu je – u decenijama koje su ratu prethodile – partizansko naslijeđe bitno formiralo identitete njegovih stanovnika. Kad se Sandro u školi prvi put susreo s pitanjem svoje nacionalnosti koju je trebao upisati u formular, za pomoć se obratio nastavnici koja ga je pitala: Kako ti se zove otac? Slobodan, odgovorio je. A majka? Svjetlana. Onda si ti Srbin, autoritativno je utvrdila nastavnica. U zbilji, Slobodan je Musliman, ali to se istorije neće ticati. To je vrsta događaja na kakvim Nezirović gradi svoje romane. To su oni događaji u kojima se istorija utiskuje u tijelo njegovih likova. Sandro je memoar i hronika, a na nivou strukture od svih njegovih prethodnih knjiga ovdje je forma romana najdosljednije izvedena.

Ovo je najvažnija knjiga Elvedina Nezirovića. Pisana je elegantno, s preciznošću hroničara kakvog Mostar nije imao do sada."

Sandro je tako istovremeno roman o jednom čovjeku, jednoj generaciji i jednom gradu, ali i knjiga o mehanizmima kojima historija prodire u privatni život. Umjesto velikih historijskih zaključaka, Nezirović polazi od pojedinca i njegovog iskustva, postavljajući pitanja o tome koliko čovjek može birati vlastiti identitet, šta od njega ostaje nakon iskustva rata i na koje načine književnost može sačuvati ono što zvanične historije često ne uspijevaju zabilježiti.