MESS | Teatarska kritika: "Knjiga mojih života" ili meki udari uspomena

Teatarska preoblikovanja književnih djela ostavila su primjetan trag u takmičarskom programu ovogodišnjeg MESS-a, u okviru kog je sedme noći festivala prikazana interpretacija još jednog romana Aleksandra Hemona – predstava Knjiga mojih života.

Piše: Lamija Milišić

U produkciji Anton Podbevšek Teatra i ljubljanskog Plesnog teatra, režiserska vizija Ivane Đilas donijela je publici u Sarajevskom ratnom teatru topao zagrljaj radosti, ali i tuge – tako smjerno sačuvavši Hemonov sentiment i, krajem predstave citiranu, "neokaljanu ljepotu Sarajeva".

Trending

Nijaz Brković se oglasio prvi put nakon izbora za predsjednika FK Željezničar

Ključni strukturni element, koji nadahnjuje sve ostale, u ovoj je predstavi scenografija zavidne vizije (Sara Slivnik). Sačinjena je od velike "kocke" poluotvorenih stranica, tajnih prolaza i stepenica, čiji početak i kraj zamišljamo u prešućenim ličnim putanjama sjećanja. Scene se smjenjuju kako se kocka okreće oko svoje osi, listajući stranice Knjige mojih života.

U prvoj sceni se susrećemo s Hemonom (Marko Gregorčič – Murat), koji kroz pravougaoni portal na kocki ulazi u prostor ostatka scene, obasjane projekcijom neba nad Chicagom. Ovakvim mizanscenom dijeleći sličnosti sa jednim od kultnih kadrova "Trumanovog showa", ova predstava počinje odmotavati ideju uokviravanja života u priču, u smisao. U nastavku ćemo promatrati projekcije kako obasjavaju površinu kocke, umnožavajući dimenzije pozornice i dramske radnje, projekcije koje značenju predstave donose određeni rizik. Tomu je slučaj jer su ti prizori grada, zgrade, sobe itd. u početnim scenama u velikoj mjeri "generični", ili prosto djeluju stranim, neopipljivim publici. Međutim, cijenim da su ovom iščašenošću iz konteksta prostora i vremena, odnosno tjelesnosti, teatra zapravo osvijetlili jedan aspekt poetike Hemonove adaptirane knjige, djelujući poput nedorečenih isječaka života. Dodatno, opisane projekcije služe tek kao podloga u scenografskoj postavci, ustrojenoj da istakne koreografiju. Glumački ansambl (uz Gregorčiča su tu još Veronika Valdés, Branko Potočan i Željko Božić) harmonično se kreće dinamičnom scenom, u solitarnim ili zajedničkim izvedbama. Tijelo im je najčešći instrument progresije radnje, posebno dirljivo naprimjer u sceni prepiranja / previranja dvoje ljubavnika u plesnoj igri jednako nasilnoj i brižnoj, punoj mekih sudara.

Tretiranje rata kao prekretnice ili barem uzročnika da Hemonov svijet za nekoliko stepeni ukosi svoju os koja više nikad neće okretati stvarnost istom brzinom – koreografski je izvrsno riješena scenom u kojoj se lik skanjuje izgovoriti riječi kao suvislu refleksiju na ratno stanje. On ostaje nijem glasom, ali tijelom – koje mikrofon počinje koristiti kao instrument iz kog se pri plesnim pokretima silinom ispuštaju zvučni talasi simulirajući granate i rafale i sve ostale zvukove naoružane jave – itekako pripovijeda. U ovoj sceni su projekcije koje promatramo autentični snimci ratnog Sarajeva (zapravo jedan snimak zahvaćen u petlju straha). Ovom segmentu sljeduju možda najosjećajnije scene predstave, u kojima se Hemon utapa u sjećanjima, praćen muzikom što polako sagorijeva, odražena pokretima koji nikad ne staju, opet uhvaćeni u petlju i – što je opet sjajno izvedeno – koji se nastavljaju kada projekcije ugasnu, kada je pojedinac prepušten praznom prostoru... Ovaj segment također uvodi autentične fotografije u radnju predstave, tako da one oponiraju generičnim prikazima Chicaga odranije, intenzivirajući osjećaj protagonistova doma, dijela svijeta u kom pronalazi tragove sebe. Upravo nakon ovog dijela predstave, uz sve češće audiozapise u kojima čujemo glas samog Aleksandra Hemona, će Knjiga mojih života osvijetliti put ka svojoj ideji vodilji – ocrtavanju svih načina na koje svijet oko nas postaje svijet u nama.

Za kraj, a u namjeri da vam najduže ostane u sjećanju – osvrćem se na pokus glasovne radnje, izveden u ovoj predstavi s namjerom isprepletenosti Hemonove i Đilasine umjetnosti. Glas Hemona kao pisca "s velikim P" subvertiran je beatboxingom kao jezikom, diskursom specifičnim isključivo za lik pisca u predstavi. Time se fokus stavlja na jezik kao medij susreta sa svijetom, na čiju nužnost posredništva umjetnici u književnosti bivaju posebno osjetljivi. Audiozapis Hemonovog "stvarnosnog" glasa, kojim se predstava zaključuje, mig je autofikcijskom žanru adaptirane knjige. "Nostalgija je neprelazna bolest" – zaključit će Hemon – a mi ostati zaraženi promišljanjem o razlikama između vlastitog života i prizorima kojima ga osvješćujemo i pamtimo.