Ceremonija čaja: Bol iz nehata

0
mess.ba
Ceremonija čaja: Bol iz nehata
Festival MESS / Ceremonija Čaja

Treći dan 62. Internacionalnog teatarskog festivala MESS obilježila je predstava Ceremonija čaja ansambla SRSLYyours.

Okupljajući umjetnike iz Grčke, Kipra, Švedske, Njemačke i Švicarske, ansambl kojeg predvodi režiser Achim Wieland u svom radu bavi različitim sociopolitičkim temama, a na ovogodišnjem MESS-u će nam također izvesti predstavu "Picture Perfect".

Piše: Lamija Milušić, Mess.ba

Fudbaler Zvezde zapeo u gužvi uoči derbija pa pokušao objasniti policajcu: "Brate, I play now..."

Fudbaler Zvezde zapeo u gužvi uoči derbija pa pokušao objasniti policajcu: "Brate, I play now..."

Ceremonija čaja je 60-minutna strepnja nad nasiljem iz nehata, nad boli svijeta na koju pristajemo, koju posredno nanosimo i koju zbog te posrednosti protjerujemo iz vlastite savjesti. Lik gejše koja nas dočekuje na svoju ceremoniju pred sarajevskom publikom trenutačno ostavlja utisak egzotičnosti.

Mada uslijed svoje površnosti ne sluti na dobro, ovaj se utisak čini neizbježnim; mi smo u stanju radoznalosti, ali radoznalosti koja pasivno čeka da je se zadovolji, što je moguće jedino po njenim vlastitim mjerilima. Dakle, mi čekamo da se svijet pred nama oblikuje u naš lik. Egzotičnost je podstaknuta i samom činjenicom da je ceremonija čaja izvjestan ritual, kolektivno iskustvo nakon kog se očekuje jamačna promjena, iskustvo koje se samo po sebi stoga mistificira.

Ceremonija čaja utoliko svojom početnom postavkom efektivno stvara osjećaj koji nam gejša toliko puta ponavlja – osjećaj da smo mi gosti, a ona naša domaćica. Pomenuta mistifikacija ovdje znači da se mi prepuštamo jednom začaravanju svijeta. Ali, po koju cijenu? Naravno, cijelo ozračje uspostavlja jasnu vezu sa teatrom kao formom evoluiranom iz rituala, kog mi kao publika dolazimo promatrati u ulozi gosta u jednom fiktivnom svijetu. Sam osjećaj bivanja gostom od publike "Ceremonije čaja" aktivno mami fantaziju o lišenosti bilo kakve odgovornosti ili pak krivice. Naravno, bivajući posjetiocima teatra, mi ipak i već na samom početku slutimo da mu cilj nije ostaviti nas nevinim posmatračima, koliko nas natjerati da se prepoznamo.

Glumac Marios Ioannou ulogu gejše uveliko zasniva na glasovnoj radnji punoj repeticija, koja sa svakim novim ciklusom poprima novo značenje, koje se kreće od ceremonije kao mjesta sigurnosti do ceremonije kao mjesta istine. Gejšin ton je visok i suzdržan, on je uvježban i pod kontrolom, kao i njeno tijelo.

Čak i kada nam pripovijeda o boli kojoj je svjedočila kao djevojčica, ona se neprestano referira na ritualnu, prijetvornu pozadinu svojih riječi, čiji su uznemirujući sadržaj i trezveni manir iskaza u nesuglasju i službi osjećaja neugodnosti. Time glumčeva izvedba uspješno provocira strpljivu posvećenost i poštovanje publike prema ceremoniji čaja, ali i želju da se propita pomenuto stanje sigurnosti.

Ova provokacija je možda i najveća vrlina Ceremonije čaja, budući da reafirmira značenje publike od statusa gosta koji nije ni pasivan ni aktivan, već dolično onemogućen da djeluje na stranom, egzotičnom terenu, do statusa nedolično neodgovornog čovjeka. Scenografija, posebno sa fokusom na oborenu vazu sa cvijetom na tlu, sugerira da je svaki predmet tu sa potencijalnim značenjem, koje se gradi kako ceremonija odmiče, ali i ističe da je slučajnost iz ceremonije isključena. Ovim manirom, slučajnost se sa scene progoni, a u njenom nedostatku prepušteni smo odgovornosti, simuliranoj gejšinim zahtjevom da povremeno kolektivno ispružimo kažiprst i njime, naivno i složno, kružimo po zraku.

Gotovo jeziv osjećaj dezorijentacije koji ostaje nakon gledanja Ceremonije čaja jeste uzrokovan time što se ceremonija odigrava po planu, čak i uz prividnu duševnu napuklinu kroz koju nas gejša provodi. Ceremonija ostaje netaknuta, ritual ostaje nesalomljiv, ali mi kao publika bismo na koncu trebali uvidjeti da katarza neće doći kao oslobađajuća sila, što nas lišava potrebe za sigurnošću i ignorancijom, već kao gorko priznanje iste te potrebe koje se možda toliko ni ne sramimo.

Ono što Ceremoniji čaja unekoliko nedostaje jeste razrađenija ili pak kontekstu prilagođenija slika odgovornosti za bolno i nepravedno ustrojstvo ljudske civilizacije. Kao publika u jednoj postkolonijalnoj državi, mogli bismo samo zaključiti da prikazani primjeri kolonizatorskih praksi nisu borbe koje bismo mi trebali voditi. Onda opet, zašto bismo pristali i na jednu bol iz tobožnjeg nehata?

Program festivala MESS možete pronaći na ovom linku 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (0)

/ Povezano

/ Najnovije