Ja mislim / Značaj antifašističkih ideja i prakse o aktualnom stanju BiH

22. 09. 2020. u 11:32:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 23

U KSC Bugojno, u petak, 18. septembra je održana promocija knjige "Skup komunista BiH u Bugojnu 1940. godine". Knjigu su promovirali autori koji su napisali priloge, a u kontekstu prvog izdanja iz 1984. godine, te mjesta i uloge ove knjige u aktualnom periodu.

Prisutnima su se tako obratili:  Mirsad Abazović  Slavo Kukić, Ahmed Kico, Dževad Drino, Sead Đulić, Ešref Hadžialić, Viktor Dundović i Esad Bajtal.

Ovim povodom prenosimo izlaganje autora Ahmeda Kice, jednog od učesnika ovog promocije.

Autor: dr. sc. Ahmed Kico

S obzirom na aktualna politička i društvena kretanja u Bosni i Hercegovini, kao i u zemljama regiona, „povodi za ponovni susret sa onim što je sloboda, communis i humanum – doista su brojni“. Jedan od takvih povoda je svakako i ponovno kritičko propitivanje ideja i  prakse o Skupu antifašista - komunista BiH u Pršljanima kod Bugojna iz 1940. godine ( u daljem tekstu Skup u Pršljanima), kao i odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, budući da su oni instalirali poziciju Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice unutar Jugoslavije. 

S promocije - undefinedFoto: Radiosarajevo.ba

Sporazum Cvetković-Maček

Sa društvenog i političkog aspekta Skup u Pršljanima imao je i tada , a i sada višestruki značaj i značenje.

Kako kaže Avdo Humo, jedan od rukovodilaca Skupa u Pršljanima isti se održavao u periodu kada je Sporazum Cvetković – Maček iz 1939. godine  „podijelio teritoriju Bosne i Hercegovine između srpske i hrvatske buržoazije protiv volje i protiv osnovnih interesa naroda Bosne i Hercegovine.“

Također, Humo ističe „da je neriješeno nacionalno pitanje i antidemokratski kurs koalicione vlade, kao i gušenje policijskim terorom revolucionarnog radničkog pokreta, zaoštrio još više i onako teške ekonomsko- socijalne probleme zemlje, pored još jednog krupnog problema koji je izazvao  zabrinutost i strah svih građana, a to je bila opasnost da se izgubi državna nezavisnost. Fašizam je neposredno ugrožavao integritet i nezavisnost Jugoslavije.“

U konstelaciji takvih odnosa u Bosni i Hercegovini, osobito međunacionalnih održava se Skup u Pršljanima koji je definirao dalju antifašističku prakstu komunista i drugih progresivnih snaga u našoj zemlji. Potvrđena je tadašnja, a i buduća orijentacija Komunističke partije Jugoslavije zašto je ona (KPJ) „ za autonomiju Bosne i Hercegovine kao zajedničke domovine naroda koji u njoj žive“. Također, na  Skupu u Pršljanima „istaknuta je nužnost bratstva i jedinstava omladine i naroda Bosne i Hercegovine i Jugoslavije“, te potenciran stav o nacionalnoj samosvojnosti Muslimana koji žive u Bosni i Hercegovini“.

U vezi s navedenim, Rato Dugonjić će u svojim sjećanjima o Skupu u Pršljanima, između ostaloga, reći i slijedeće:

„Višenacionalni sastav Bosne i Hercegovine u kojoj su živjeli izmiješani Srbi, Hrvati, Muslimani sa velikim brojem Jevreja u gradovima smišljeno su korišteni od strane ,buržoazije svih naroda za međusobne zavade, netrpeljivost i podjelu. Nacionalna podjeljenost vladala je svuda: u političkim organizacijama, kulturnim, obrazovnim, sportskim, socijalnim, a održavana je od strane crkava svih vjeroispovijesti. Djeca i omladina od malih nogu vaspitavana su da u drugoj naciji gledaju nešto niže, tuđe, što smeta ostvarenju njhovih interesa...

U vezi s aktualnim stanjem u Bosni i Hercegovini, veoma je važan kontekst (vrijeme) istraživanja o ovom događaju, kao i pojavljivanja knjige Skup komunista BiH u Bugojnu iz 1940. godine – Pršljani august 1940. pod pokroviteljsvom i u izdanju tadašnjih  Društveno političkih organizacija i Skupština općine Bugojno iz 1984. godine. 

Knjiga o Skupu u Pršljanima pojavljuje se kada su u Bosni i Hercegovini najistaknutije političke ličnosti Branko Mikulić, član i predsjednk Predsjedništva SR BiH, te Hamdija Pozderac, član i predsjednik CK SK BiH. 

Prema istraživanjima određenog broja autora iz BiH i zemalja regije, „to  je period  kada su se Mikulić i Pozderac borili da SR BiH bude ravnopravna drugim federalnim jedinicama (na tragu odluka ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a), te su ponudili razvojni program: hiljadu škola, hiljadu biblioteka, asfalt u svako selo, kultura i prosvjeta kao jedini način za napredak SR BiH. S mladom ekipom suradnika, među kojima su se isticali Pozderac, Todo Kurtović i Hasan Grabčanović, Mikulić je započeo izgradnju sistema socijalne i nacionalne ravnopravnosti, s ciljem potpune afirmacije muslimana, te revitalizacije Hrvata na političku scenu SR BiH.  

Razvoj BiH

Muslimani, koji su se u ranijim popisima SFRJ tretirali kao neopredijeljeni, su pod vladavinom Mikulića izborili pravo na nacionalnu samobitnost. Mikulić je bio zaslužan za ekonomski preporod zapadne Hercegovine, te skidanje etikete ustaškog, klerikalnog i neprijateljskog područja unutar Jugoslavije.....

Mikulić je uspio učiniti bosansko gospodarstvo konkurentnim, ne samo u domaćim nego i u međunarodnim razmjerima, udruživši privredne kapacitete u tzv. velike sisteme (UNIS i Unioninvest Sarajevo, UPI, Banka Sarajevo, Energoinvest Sarajevo, RMK Zenica, Hepok Mostar, SOKO Mostar, INCEL Banja Luka i dr.). Mnogi danas tvrde kako je razvoj Bosne i Hercegovine unutar Jugoslavije bio najznačaniji poslije Drugog Svjetskog rata upravo u vrijeme kada je Branko Mikulić bio član i predsjednik Predsjedništva SR BiH u periodu od 1982. do 1984. godine.

U naznačenom razdoblju, Mikulić je bio zaslužan za to da je XIV Zimske olimpijske igre dobilo Sarajevo, koji nije imao nikakvu sportsku infrastrukturu niti tradicije u zimskim sportovima, u usporedbi sa SR Slovenijom. Olimpijada u Sarajevu je postigla izuzetan uspjeh, tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch, je nahvalio Mikulića u jugoslavenskim i međunarodnim medijima“.

Pored navedenog, taj period je karakterističan i po tome što i samo Bugojno, kao i Bosna i Hercegovina doživljavaju intenzivan privredni i društveni razvoj. Osobito je bio veliki rast 1970-ih i 1980-ih godina. Tada je Bugojno postalo jedna od najrazvijenijih općina u BiH. Istraživanja jednog broja autora iz BiH i regije, ukazuju da su za tadašnji razvoj Bugojna, veoma važnu ulogu imali „visoko kotirani u tadašnjoj vlasti BiH, dvojica Bugojanaca, Hrvoje Ištuk i predsjednik Predsjedništva SR BiH, te predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Branko Mikulić. Grad se širio, napredak je bio svakodnevan, neprekidno se gradilo. „Bugojanski lobi“, neformalno udruženje gradana, uz Branka Mikulića na vrhu, bila je piramida s članovima razasuta po zajednici općina, meduprostor su popunjavali republički i lokalni političari i privrednici. 

Tu je bio izuzetno energični i sposobni gradonačelnik Stjepan Domaćinović Kokan, Rafael Primorac, generalni direktor Tvornice „Slavko Rodić“, a kasnije predsjednik Poslovodnog odbora „UNIS-a“ i  drugi. U Bugojnu su djelovale: Tvornice „Slavko Rodić“, jedno od najvećih preduzeća u oblasti namjenske industrije, Tvornica biro mašina (TBM), Tvornica obuće, kože i tekstila („Borac“), prehrambena („INPO“), građevinska i šumska preduzeća, („Gorica“ i „Koprivnica“) hotelsko preduzeće „Kalin“, transportno preduzeće „Špedicija“ i bogato lovište „ Koprivnica“. 

Nastavljajući ideje i praksu antifašizma, progresivnog privrednog i društvanog razvoja Bosne i Hercegovine i Bugojna, a koji je baštinjen iz perioda Skupa u Pršljanima, ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a, tadašnji privredni i politički rukovodioci Bugojna poput Gavre Zubića, Gorana Ajanovića, Mirsada Abazovića, Vlade Grabovca, Ešrefa Hadžialića, Tome Palinića, Fikreta Bradarića, Vlatke Pokrajčić, Milovana Velimira, Zeira Mlive, Branke Raguz, Stipe Vujovića, Bože Vulete, Redžepa Dolovca i drugih, odlučuju se za izdavanje knjige Skup komunista BiH u Bugojnu iz 1940. godine – Pršljani august 1940. I zaista u uvodnom dijelu knjige naznačeno je da je knjiga „skroman spomenik“ učesnicima Skupa u Pršljanima, od kojih je „četrdeset junački poginulo u narodnooslobodilačkoj borbi, a za narodne heroje proglašeno je sedam učesnika“. Treba naglasiti da se knjiga pojavila u povodu 40-e godišnjice konačnog oslobođenja Bugojna (09. 09. 1944.) od fašističkih okupatora i kvislinga. 

Vrlo značajna karakteristika aktualne političke situacije u Bosni i Hercegovini je  da etnonacionalističke snage, kako na nivou države, tako i na nivoima entiteta i kantona, kontinuirano rade na repetativnim antidejtonskim i destabilizirajućim aktivnostima, koje za cilj imaju posvemašnje razaranje supstance naše zemlje. Takve aktivnosti posebno su znakovite u entitetu Republika Srpska, budući da ranije i aktualne vlasti u ovom bh entitetu, domaćoj i međunarodnoj javnosti demonstriraju kontinuitet političkih nastojanja i razrađenih mehanizama kojima režim u RS intezivno i konstantno negira, odbacuje i dovodi u pitanje suverenitet države BiH i njenih institucija.

Kreiranje kriza

Pored navedenog, određena saznanja i procjene ukazuju da se u entitetu F BiH nastavljaju aktivnosti kreiranja krize, s tim da režim iz entiteta RS daje podršku kampanji izazivanja mržnje, netrpeljivosti i incidenata između bosanskih Hrvata i Bošnjaka. Ne isključuje se mogućnost da bi režim iz entiteta RS pružio podršku HDZ BiH kao i radiklanim hrvatskim nacionalistima u strukturama u BiH i Hrvatskoj da medijskom i uličnom kampanjom krenu u svoj proces samoopredjeljenja (formiranja trećeg entiteta i oživljavanja „Herceg-Bosne“, iako je Međunarodni kazneni sud iz Haga pravomoćnom presudom utvrdio da se radi o UZP- op. aut.), izazivajući incidente u najneuralgičnijim sredinama u FBiH, prije svega Mostaru, Žepču, Stocu, Jajcu i sl..

U kontekstu aktualnih dešavanja na prostoru Bosne i Hercegovine, veoma je važno kontinuirano suprotstavljanje bošnjačkom nacionalizmu, koji se može primijetiti kao izraz primitivne imitacije srpskog i hrvatskog nacionalizma, budući da isti, također,  ima pogubne posljedice po BiH, jer on onemogućava ideju o zajedničkom životu i jedinstvu u razlikama kao povijesnoj prepoznatljivosti bosanskohercegovačkog društava.

Stoga je na bošnjačkoj (bosanskohercegovačkoj) politici, kulturi, religijskim i obrazovnim institucijama, te znanstvenoj zajednici, najveća odgovornost da vode brigu o svojim bosanskim komšijama koje otvoreno iskazuju odanost Bosni, koji poštuju Bosnu i spremni su da se bore za nju. Oni primitivci u bošnjačkim redovima koji danas iskazuju nacionalističke stavove prema srpskim i hrvatskim građanima koji sa njima žive, koji su odlučili da se bore za BiH i u njoj nastave sve svoje, čine zlodjelo protiv države i idu na ruku neprijateljima Bosne i Hercegovine.

Dejtonski nacionalizam 

Alternativa dejtonskom nacionalizmu koji je prema mišljenju određenog broja geopolitičkih analitičara (Nerzuk Ćurak-op.aut.) opasniji od etničkog nacionalizma je u pozicioniranju i izgradnji građanstva. Jer, u Bosni i Hercegovini, naročito u toku dva zadnja stoljeća „sve drugo je probano“. Etnokomunizam, nacionalizam ili, u još goroj varijanti, šovinizam, kao primarno određenje etniciteta. Građanstvo još nismo probali. Građanstvo kao bezesencijalno zajedništvo, kao odsustvo identiteta, kao negacija čistoće, jer...“budimo jasni: simplicistička pohvala izmiješanosti je mogla stvoriti zablude, ali simplicistička pohvala čistoće je podržavala i podržava zločine. U tom pogledu, dakle, ne postoji nikakva simetričnost, nikakava ravnoteža koju treba održavati, nikakva zlatna sredina. Nema se o čemu raspravljati, osim o građanstvu kao jedinoj naciji koja nam je ostala...“.

Kako bi se suprotstavili protuustavnim akivnostima režima iz entiteta RS i drugih koje su u suštini seperatističke i protivne Dejtonskom sporazumu, neophodno je da sve institucije i agencije, odnosno probosanskohercegovački politički vrh ima odlučan narativ da se na prostoru BiH ne vodi sukob između "Srba i Bošnjaka", odnosno između dva entiteta, već da se radi o sukobu proNato i antiNato snaga.

Na taj način otpočeo bi proces razbijanja etničkih podjela. Za pro-NATO priču se mogu pridobiti mnogi stanovnici i u entitetu RS kao i akademska javnost, privrednici i mnoge javne ličnosti koje se percipira kao Srbe.

Kako bi se Bosna i Hercegovina integrirala u demokratsku i prosperitetnu državu, unatoč Dejtonskom sporazumu, njeni aktualni i budući lideri i dalje moraju ostati u strateškom partnerstvu sa SAD (konačno SAD i Velika Britanija su bili najsnažniji i najmoćniji subjekti Antifašističke koalicije iz Drugog svjetskog rata). Samo kroz savezništvo sa Sjedinjenim Američkim Državama, moguće je da Bosna i Hercegovine bude dio naprednog svijeta, napose NATO-a i EU kao sigurnih i obećavajućih integracija, koje će zaustaviti prodor bilo kojih oblika azijskih i drugih despotija.

Nadamo se da su i ova istraživanja o značaju i značenju atifašističkih ideja i prakse u kontekstu aktualnog stanja u Bosni i Hercegovini još jedna od uspješnih brana od imperijalnih i nacionalističkih nasrtaja i sa Istoka i sa Zapada na našu zemlju Bosnu i Hercegovinu.

Također, cijenimo da ova istraživanja, makar u najvećem obimu, izmiču „giljotini“ kritike bosanskog uma, budući da su svojom ukupnom intencijom, usmjerna protiv mitologiziranja, kako komunističkog, tako i etnonacionalističkog subjekta, koji, ne polažući nikome računa i degradirajući sve vidove znanja, mogu „da neprekidno nastavljaju ili održavaju svoje mitove odijevajući ih u naučno ruho“.

 

NEMA KOMENTARA