Život i smrt u Sarajevu

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

U aprilu 1992. godine stajala sam baš na taj lokaciji. Moja mama je stajala uz mene. Dvije generacije, tada različitog životnog iskustva, tako i različitih strahova, željele su isto, željele su mir. Nismo uspjeli, mada je brojnost ljudi obećavala, nismo uspjeli. Bio je to nevjerovatno lijep i topao april, a Sarajevo, činilo mi se nikada ljepše. Sa tim proljećem u Sarajevo je došao rat, došla je smrt protiv koje smo se pokušali boriti.

Godina 2013. Ljeto je, sjećam se, otezalo svoj dolazak. Te godine građani su blokirali izlaz iz zgrade sa jelovnikom na dva, da se odmah razumijemo, jednakopravna pisma. Zaposlenici su bili isprepadani, tvrdili su da su gladni, a neki su se čak bojali za svoju sigurnost. Život postojanja građana koji su se borili za pravo, osnovno pravo na jedinstveni matični broj, bio je pokrenut novorođenom djecom bez JMB, bolesnom djecom. 13. juna 2013. godine umrla je samo tri mjeseca stara beba Berina Hamidović bez matičnog broja, bez pasoša, bez mogućnosti da bude izliječena. Smrt nas je pokrenula.

Protesti su trajali danima, a moje kćerke su stajale pored mene, baš kao i moja mama uz mene te 1992. godine. U mom sjećanju još su uvijek bila jaka sjećanja na 1992. i silno sam željela da uspijemo, barem ovaj put. I opet su stajale dvije generacije, različitog životnog iskustva, pa tako i različitih strahova.

Godina 2016. Hodam Vilsonovim šetalištem. Skoro je 20 sati, saobraćaj je zatvoren, prati me tišina. Približavam se Muzeju i osluškujem zvukove, ali zvukova nema. Samo čujem zvuke kišnih kapi . Približavam se i vidim ljude, ustvari mnogo ljudi. Svi stoje i šute. Teška je bila ta tišina. I opet vidim majke, očeve, djecu. Opet su dvije generacije na jednom mjestu. Zvoni mi telefon, zove me kćerka i ona je tu u toj masi ljudi s prijateljicama. Pokrenula nas je smrt, smrt dvije lijepe djevojke, smrt mladih snova žednih života. Tišina smrti je vladala te noći masom okupljenih ljudi. I ponovila se smrt.

Vama, djeco moja, koji ste i prije nekoliko dana stajali ispred Muzeja, vama koji ste s bijelim povezima preko usta pokazali da želite istinu, vama pišem ove riječi. Imate, djeco, puno pravo tražiti istinu. Imate, djeco, puno pravo zahtijevati da živite u sigurnom gradu. Imate, djeco, puno pravo boriti se protiv smrti.

Ne odustajte, djeco moja, i jako mi je žao što su dva Dana žalosti vrijedila samo za Univerzitet, žao mi je što nisu ti dani tuge i tišine vrijedili za cijeli grad, da razmislimo, da se trgnemo, da shvatimo da nas strah od smrti pokreće već godinama i da je sve manje-više isto, samo dolaze nove generacije. Dolaze nove majke, dolaze nova djeca, a ostaju roditelji bez djece ubijene zbog JMB, ubijenih u tramvajima, ubijenim... odnijela ih je nasilna smrt, koja nije trebala doći.

Ne smijem psovati, a rado bih i znam reći ćete nije to u vašoj ingerenciji, ali od vašeg jelovnika pohovanog oslića sa radičem od 3,5 KM, od tako bizarnih stvari kojim se bavite, bitnije je zaustaviti smrt.

Već godinama na relaciji između Mosta Suade i Olge, između dva mlada života koja su odnesena rukom zla koja je donijela smrt, i Muzeja smjenjuju se u mom gradu život i smrt. Vrijeme je da smrt zaustavimo. Vrijeme je da moje kćerke na tom mjestu ne stoje sutra sa svojom djecom, boreći se protiv smrti...

Vrijeme je!