Zidovi srama: Zašto su ograde važnije od djece?

Za utorak, 17. maja, bilo je zakazano rušenje zidanih i drugih ograda u ulici Ramiza Salčina u sarajevskoj općini Novi Grad. Riječ je o jednom od poteza lokalne vlasti nakon velike tragedije 9. decembra prošle godine kada je uslijed udara kamiona uz jednu od tih ograda smrtno stradao 11-godišnji dječak Ali Bečić, učenik Osnovne škole Aleksa Šantić.

Piše: Faruk Vele

Mada su građani na protestima tih tužnih decembarskih večeri tražili veću sigurnost za učenike ove škole, da se kobna ulica osvijetli, postavi signalizacija, kao i da "inspekcija izađe na teren zbog privatnih ograda koje su zauzimale trotoar", sada je na ulicama ovog dijela Sarajeva potpuno drugačija slika.

Trending

Nenad Marković objavio fotografiju i poručio: 'Ovo je Bosna'

Pojedini stanovnici ulice Ramiza Salčina pobunili se. Ne daju ograde!

Dešavanje naroda

U medijima čitamo da je organizirana i peticija koju su, navodno, potpisale 73 porodice.

Kako je u medijima iznio Edin Spahić, svojevrsni predstavnik "pobunjenih građana", riječ je oko 130 ograda. Poručuje i da su se okupili da "brane svoja prava".

"Naredili su nam ranije iz Općine Novi Grad da svoje ograde oko kuća sami srušimo i o svom trošku, što, naravno, nismo pristali, već su neki angažovali advokate i borit ćemo se za svoja prava", izjavit će Spahić za portal Faktor, tvrdeći da su ograde "podignute prije 50 godina", a da im "sada inspekcija traži dozvole za izgradnju"!?

Štaviše, po njegovom i valjda uvjerenju njegovih komšija "većina tih ograda su uz same kuće", te da se "neće dobiti ništa na širini ulice kojom se djeca kreću"…

Inače, Općina Novi Grad Sarajevo započela je još u januaru realizaciju "mjera za poboljšanje sigurnosti učenika u saobraćaju" na putu do osnovne škole Aleksa Šantić.

"S obzirom na to da su u većini slučajeva sa obje strane prilaza školskim objektima kapije, garaže, pomoćni objekti, ograde itd. predstoji dugoročan rad i na rješevanju imovinsko - pravnih odnosa, otkupu zemljišta i proširenju saobraćajnica kako bi se one dovele u uslove kakvi su predviđeni regulacionim planom i osigurali bolji i sigurniji uslovi kretanja učenika”, tvrdili su, uz ostalo, tada iz Općine Novi Grad.

Međutim, nakon spomenutih medijskih istupa stanovnika ulice Ramiza Salčina i izlaska na ulice u znak protesta, rušenje ograda je odgođeno!?

Do kada, u ovom trenutku nije poznato.

Svojevrsno "dešavanje naroda" i de facto sprječavanje provedbe rješenja općinske inspekcije je pljuska u lice onima koji su onih prohladnih zimskih noći tražili veću sigurnost za svoju djecu i onima koji su poručivali da smrt jednog divnog dječaka mora biti opomena kako se takvo što ne bi nikome ponovilo.

"Ovdje se mora nešto uraditi, ovo je bila jedna ružna opomena, šteta što je na ovaj način navelo nas da razmišljamo i možda tražimo rješenja da se ovo više ne dogodi", govorila je Rasija Ibrahimović, penzionirana direktorica OŠ Aleksa Šantić.

Vijeće roditelja Osnovne škole Aleksa Šantić je s pravom "izrazilo svoju zatečenost pomanjkanjem empatije, nebrigom za opće dobro od strane onih koji su spriječili provođenje rješenja".

Ne daj Bože nikome ovu bol

Što je najgore, to je i sol na ranu porodice Bečić u najtežim mjesecima njihovih života, ljudima koji su svoje veliko srce pokazali brinući za nepokretnu suprugu vozača kamiona pod kojim je stradao Ali, a dok je ovaj bio u pritvoru!

Neka mi ne bude zamjereno što ću citirati majku stradalog dječaka Sunitu Bečić koja je na društvenim mrežama ostavila ovaj komentar:

"Da ima imalo empatije, saosjećanja, bilo čega, taj zid gdje je Ali život ostavio bi sutradan odmah bio srušen. Ne daj Bože nikome ovu bol. Nikada."

Poručila je i da bi "svaki dobar čovjek bi isto uradio", dakle, sam srušio zid ograde gdje je Ali stradao….

"Međutim, ovdje to nije slučaj. Stoji zid kao rak rana, svaki dan kao podsjetnik. A roditelj, čija su djeca živa još uvijek, moraju proći tim putem, te uglavnom vode djecu u školu, jer ne smiju u da ih same puste."

Ovu izjavu prenosimo kako bismo umjesto zida napokon vidjeli uplakane oči očajnih roditelja i njihovu brigu da se drugima ne desi isto.

Kad smo izgubili sebe?

Nije li ovih nekoliko rečenica dovoljna da se sruši nebo, te da se zamislimo nad brojnim pitanjima: jesmo li išta naučili iz tragedije Alija Bečića i svih drugih poratnih tragedija Sarajeva i BiH, kada smo postali ovakvi "kauboji, gdje smo i kada izgubili empatiju, gdje smo izgubili osjećaj mjere, do kada će nam pola avlijskog metra biti važnije od države i sudbine cijelih porodica, do kada će (nelegalno) podignuti zid biti važniji nevine dječje glavice?

Jesu li uboga ograda i pola metra zemlje vrijedni suze neutješne majke, boli slomljenog oca i uzdaha jedne sestre?

Gdje smo i kada izgubili sebe? Kao ljude, vjernike ili ateiste, svejedno? Zašto nas onda čude svi ti dodici, čović, asimi…Sve te kabadahije koje divljaju vozilima, koji ubijaju našu djecu i prolaze nekažnjeno?

Do kada će ponavljati ono izlizano "nikad više"? Iznova i iznova...

Je li vrijeme da zaista iskreno kažemo "Nikad više". I da na tome ustrajemo – svim sredstvima!