Zdravko Lipovac: Rumunski bog Pape

Donosimo vam tekst iz knjige "Teferič na ničijoj zemlji" (zbirka sportskih priča- Buybook), o legendi bosanskohercegovačkog nogometa Safetu Sušiću, koji je u više navrata 'potopio' Rumune. Da li će to učiniti i kao selektor na klupi BiH, ostaje da se vidi.

Piše: Zdravko Lipovac

Negdje početkom osamdesetih godina, fudbalski klub Sarajevo putovao je u rumunski grad Hunedoara, na utakmicu Kupa UEFA sa ekipom Korvinula. Bordo tim sa Koševa predvodio je Safet Sušić Pape, a u jakoj ekipi bili su tada još Čobo Janjuš, Želimir Keli Vidović, Mirza Kapetanavić, Faruk Hadžibegić, Predrag Pašić, Čala Janjoš, te tek prispjeli Musemić mlađi, Merdanović, Vukičević i drugi.

Stariji igrači igrali su karte, na posljednjem autobuskom sjedištu, popularnoj sećiji, a mlađi kibicovali. Čobo Janjuš se ljutio na kibicere i njihove komentare, pošto je bezbeli, gubio.

Pape je već naveliko drijemao. Put se otegao, zašlo se duboko u noć, a bogami se i ogladnilo. Vođstvo puta odluči da se u nekoj krajputaškoj krčmi nešto prezalogaji. Zastali smo tako kod prve takve, negdje iza Temišvara.
Već dobro umorni rumunski konobari samo su odmahnuli glavom, dajući do znanja da je kuhinja već zatvorena. Jedan od njih, čija se, očito, "pikala", odjednom radoznalo upita:

"Jeste li vi ekipa u kojoj igra Sušić?" Na potvrdan odgovor, gledao nas je i mjerkao s nevjericom. Potom promrsi, kao za sebe, da bi ga on sigurno prepoznao, jer je Sušić "fudbalski bog"!

"Kako nas je samo potopio u Bukureštu, kada smo u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Argentini 1978. izgubili odlučujuću utakmicu.

Tri komada nam je dao u paklenoj utakmici Rumunija – Jugoslavija, 4:6! Jednom je sve naše od centra redom 'izmiješao', pa i golmana", priča Rumun kao u transu. Našao se tu sa grupom drugara i jedan banatski Srbin, koji nam sve prevodi.

A onda Rumun veli: "Ako dovedete Sušića, večera će biti servirana". Svi smo najprije mislili da je riječ o šali. Ali, kako glad ne bira, a domaćin ne popušta, pade pogodba.

Odoh da probudim Papeta. Za pet minuta ide bunovni Pape i gunđa, misleći da je riječ o šali iza koje bi mogao stajati neko od njegovih iskusnijih jarana iz autobusa, sa sećije. A kada Rumun ugleda svog "fudbalskog boga" o kojem je maločas sa zanosom pričao, kako glavom i bradom stoji pred njim i bunovno trlja oči, zakorači oprezno prema Papetu, potom malo ustuknu i s poštovanjem reče: "Da, adevarat accesta este redjele fotbalolul Sušić."

Prevedeno sa rumunskog: "Jeste, to je taj fudbalski bog Sušić." Momku zablistaše oči, jer je nakon pet godina vidio igrača, koji je njegovim Rumunima te nedjelje 13. novembra 1977. na stadionu "Steaua", pred 35.000 gledalaca, naprosto iz ruku istrgao vizu za Svjetsko prvenstvo.

Brzo je Rumun ispunio svoje obećanje. Gdje si vidio da je "bog" gladan! Svi smo dobili večeru. Usput je stalno obigravao oko svog "fudbalskog boga", postavljajući preko onog banatskog Srbina i prevodioca još mnogo pitanja.
A onda se sjeti da je domaćin, pa učtivo upita Papeta da li mu slučajno još nešto treba? Pape se smije nedužno i na kraju spontano pozdravlja s Rumunom. Onako povučenom i skromnom, sve mu je to pomalo bilo nezgodno.

Sutradan u Hunedoari, negdje na pola puta između Temišvara i Bukurešta, bilo je neriješeno, 4:4.

Pape je bio u centru pažnje, a čuvala su ga i po dvojica-trojica protivničkih igrača.
Papetov dres sa brojem 7 zabio je i pored toga dva komada! Broj 7, rezervisan inače za Safeta Sušića, nosio je, namjerno ili slučajno, mladi Edin Hadžialagić.
I postigao dva gola! Najljepši je, ipak, bio onaj Pajin prvi, kada je Predrag Pašić prekrasnim lobom prebacio golmana Korvinula. Jedan gol postigao je danas Šveđanin, inače momak iz Kiseljaka – Zoran Lukić.

Grad Hunedoara bio je kopija naše Zenice i grad pobratim. Veliki fabrički dimnjaci željezare davali su mu obilježje. Rudari i metalci su uoči i poslije utakmice pili pivo iz velikih smeđe-žućkastih litarskih flaša – piva "klipača", reklo bi se sarajevskim žargonom. Struje je "u rumunskoj Zenici" nestajalo tačno u 22 sata. Šef države Čaušesku prodavao je struju susjednim zemljama.

Oko nas su kružili njegovi ljudi u elegantnim odijelima i pratili svaki naš pokret.
Jedan od njih me zamolio da mu u hotelskom free shopu, za njegove njemačke marke, kupim miris za ženu i marlboro. Bili su to ljudi iz rumunske tajne službe Securitatea (Sekuritatea). Faruk Hadžibegić i ja kupili smo jedan lijepi porcelanski servis za kafu. Lagan kao perce i divno dizajniran. Umotavajući ga u bijeli pak-papir, koji nam je vratio sjećanje na naše granape šezdesetih, kada su nam u taj papir umotavali tahan-halvu, čak i marmeladu, prodavačica je s ponosom kazala: "Znate, to je porcelan iz Alba Julije!"

Deset godina kasnije, rumunski porcelanski servis dokazao je kvalitet. Preživio je netaknut granatiranje u dva stana moje Dobrinje.

I dan-danas, kad za kratkih posjeta Sarajevu pijem kafu kod roditelja, pomislim da je taj "ručni porcelanski rad iz Alba Julije" sačuvala neka viša sila. Možda baš – "rumunski bog" Pape.