Emir Suljagić / U Srebrenici se vodi novi rat

12. 07. 2020. u 12:36:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 507

15. oktobra 2019. godine moje imenovanje za direktora Memorijalnog centra Srebrenica trebalo je da bude službeno. Dok sam odlazio iz kampusa Međunarodnog univerziteta u Sarajevu, gdje sam predavao međunarodne odnose, zazvonio mi je telefon. Bila je to bolnica. Moja majka je umrla.

Piše: Emir Suljagić za Al Jazeeru 

Kasnije ću shvatiti da je taj dan označio zatvaranje jednoh poglavlja mog života.

Kad sam napokon stigao u Srebrenicu, trebalo mi je nekoliko sedmica da shvatim da nema presedana za ono što pokušavamo.

Tokom rata u Bosni 1992. - 1995. hiljade muslimana tražilo je utočište u Srebrenici na istoku Bosne i Hercegovine, jer su srpske snage počinile genocid nad muslimanskim stanovništvom u dolini Drine, nadajući se stvaranju homogenog srpskog teritorija i otvaranju granica sa Srbijom.
Danas grad pripada Republici Srpskoj, nacrtanoj Dejtonskim sporazumom 1995. godine, a od 2003. godine, u svojoj nekadašnjoj industrijskoj zoni, u kojoj je nekada bila baza UN-a, su Memorijalni centar i mezarje za žrtve genocida.

Ne bi trebalo biti iznenađenje što djelujemo u okruženju koje je otvoreno neprijateljski i poriče genocid. Lokalni stanovnici, kao i vlasti u Banjoj Luci, glavnom gradu Republike Srpske, i dalje nas vide i tretiraju kao neprijatelja, što podriva naš rad i mandat.

Vladajući Savez nezavisnih socijalnih demokrata pod vodstvom Milorada Dodika, srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i dalje ulaže budžetski novac u proizvodnju "alternativnih činjenica" i alternativnih, kontraakturalnih narativa o događajima koji su se dogodili u Srebrenici između maja 1992. i jula 1995. godine.

U međuvremenu, u Evropi postoji tendencija da se priča ostavi iza sebe i "krene dalje". Evropski način suočavanja sa genocidom, masovnim ubistvima i organiziranim nasiljem je zaboravljajući. Ovo nije vrijednosna prosudba, već činjenica. Čitav se globalni poredak temelji na sposobnosti Zapada da pretvori bivše neprijatelje u saveznike.
To je vrlo često izvor nerazumijevanja između nas i naših evropskih prijatelja koji insistiraju na pomirenju.

O pomirenju je lako govoriti kada grupe ciljane za genocid jednostavno više nema, kao što je to bio slučaj sa Židovima nakon Drugog svjetskog rata. Židovske zajednice širom Evrope bile su gotovo potpuno uništene do 1945. godine, a nekolicina preživjelih preživjela je što je moguće dalje.

Saradnja i zločini mnogih običnih građana koji su imali koristi od ubistva Židova i koji su preuzeli njihovu imovinu nikada nisu označeni. Nakon suđenja u Nürnbergu, koja su još jednom tretirala holokaust kao fusnotu, nije se spominjalo zločin holokausta druge generacije. Evropa je tek krenula i imperativ ideološkog sukoba Zapada i Sovjetskog Saveza dominirao je u javnosti.

Međutim, ne postoji presedan za žrtve i preživjele koji se vraćaju na mjesta na kojima je počinjen genocid i nastavljaju živjeti ondje i pamtiti gubitak. Ne postoji presedan za omogućavanje političkim strukturama odgovornim za genocid da upravljaju dijelom zemlje na kojoj je on počinjen. Nacisti nisu dozvolili samoupravu u Bavarskoj, na primjer, 1946. godine.

Da nismo muslimani, bosanski Srbi bi bili vojno poraženi, svi njihovi ratni zločinci po kratkom postupku osuđeni, a ideologija koja stoji iza masovnog ubistva potpuno diskreditirana. Da nismo muslimani, bosanska vojska ne bi bila zaustavljena na pohodu prema Banja Luci u jesen 1995. godine.

Nedavno sam, u sklopu istraživanja na kojem radim, došao u posjed transkripata 57. zasjedanja secesionističke „skupštine“ bosanskih Srba, koju je u oktobru 1991. formirao Radovan Karadžić.

Česta je pretpostavka, čak i među naučnicima koji proučavaju genocid da se genocidna namjera rađa i raspravlja u malim, zavjereničkim krugovima. U ovom se slučaju, međutim, otvoreno se raspravljalo u diskusiji koju je vodilo između 60 do 80 pojedinaca, a njihove su rasprave bile zabilježene za buduće naraštaje. Detaljno se raspravljalo o svakom aspektu iskorjenjivanja muslimanskog stanovništva. Podrška „radikalnom rješenju“, kako je Karadžić jednom prilikom spomenuo genocidnu operaciju u Srebrenici i oko nje, bila je toliko nadmoćna da bi cijela  kompanija sigurno mogla biti nazvana „genocidom plebiscitom“.

Brojni zastupnici ove skupštine još su živi i slobodni. Neki od njih, poput bivšeg predsjednika skupštine i osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika, glasni su u javnosti.

Dok je pojedinačna pravna odgovornost visokopozicioniranih osoba u rukovodstvu bosanskih Srba i Srbije bila afresirana na Međunarodni krivični sudom za bivšu Jugoslaviju, politička odgovornost za ubistvo više od 100.000 ljudi, za silovanje desetaka hiljada, zanemarena je u jer su napori međunarodne zajednice na izgradnji države gurnuti u prvi plan.

Još gledamo ljude koji su dolazili u naša sela 90-tih da ih spale, kako ulicama hodaju slobodno; i dalje čujemo isti dehumanizirajući rječnik od bosanskih Srba i srpskih političara kao što smo ih tada čuli; još uvijek smo omražena „azijska kuga“, kako je na jednom od zasjedanja rekao bivši profesor Univerziteta u Sarajevu i vodećih članova skupštine bosanskih Srba.

Zbog toga rad u Memorijalnom centru u Srebrenici ponekad podsjeća na enklavu iz ratnih vremena. Ne mogu reći da mi smeta taj osjećaj. Naprotiv, nakon što sam jednom živio i preživio iskustvo enklave, nastavio sam se osjećati okružen i nakon 1995. To mi dolazi prirodno, čak volim biti okružen.

Ono što ne mogu podnijeti su otvoreni fizički i društveni prostori slobode. Vrativši se ovdje, odlučio sam pokušati nastaviti nositi baklju koju moja majka nije htjela nositi. Nikad nije htjela da se ja zaposlim. U životu je izgubila jednog čovjeka - svog supruga.

Sa majčinom smrću jedan je rat završio u mom životu, a drugi započeo. To je rat za interpretaciju rata, kako je rekao poznati bosanski pjesnik Abdulah Sidran. To je rat za iskazivanje počasti muškarcima i ženama s kojima sam odrastao, a koji su nemilosrdno ubijani, i osiguravanje da se njihova smrt ne zaboravi.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

KOMENTARI (71)