Tamara Skrozza o etici i drugim demonima: "Dosta više o Kosti K!"

Iako je Kosta K, počinilac masovnog ubistva u školi "Vladislav Ribnikar", već skoro tri mjeseca u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa, ima novinara koji nekako znaju sve o njegovoj svakodnevici. I još važnije, ne libe se da ta svoja saznanja živopisno ispričaju – kao da je u najmanju ruku riječ o geniju koji je smislio kako da zaustavi globalno otopljavanje ili prevazišao Teslu, a ne o djetetu koje je pobilo pola svog odjeljenja. Saznali smo tako gdje šeta, šta ga zanima, ko ga je posjetio, kako je raspoložen, šta je i kada rekao.

Piše: Tamara Skrozza za cenzolovka.rs

Među svim tim malo vjerovatnim pričama, izdvojila se ona u kojoj Kosta po cijeli dan šparta svojom sobom, ponavljajući kako će da napiše knjigu i zgrne milione.

Trending

Pročitajte finalni tekst prijedloga Rezolucije o genocidu u Srebrenici

Čak i da je tako, otkud to novinar zna? S njim u sobi nije, a malo je vjerovatno da čak i tabloidi imaju izvore na licu mjesta 24 sata. No, ako je to nekim čudom i istina, čemu sve to? Čemu feljtoni o Kostinom životu? To nije u javnom interesu, protivno je dostojanstvu žrtava (koje su raspoređene po gradskim grobljima, dok mi iz dan u dan čitamo šta njihov ubica čita, jede, izgovara), ne doprinosi kolektivnom izlječenju, vrijeđa zauvijek osakaćene porodice.

Zato, dosta više o Kosti. Dosta.

Nad sandukom

Skoro sve porodice djece ubijene u 'Ribnikaru' imale su privatno obezbjeđenje koje je medije sprječavalo da izvještavaju sa sahrana. Sasvim razumljiv potez, koji bi trebalo da slijede svi koji imaju mogućnosti, a sahranjuju svog bližnjeg stradalog pod neobičnim okolnostima.

Jer groblja – u sadejstvu s nekim zločinom, nasiljem u porodici, tragedijom – mjesta su koja magnetski privlače medije željne krvi, suza i ljudske muke; one koji se nesrećom hrane i za koje ne postoje mjere ni granice.

Više tragičnih stradanja učinila su da ovog jula u domaćoj štampi nije moglo da se diše od posmrtnih govora, opisa stanja ožalošćenih, priča o bakama koje su se bacale u raku za pokojnikom, majkama koje grle sanduke, pa i opisima sanduka.

Sve to nije ni od kakvog javnog interesa. Za javni interes potpuno je nevažno da li je u sanduku raskomadano dijete ili stogodišnjak preminuo u snu; da li je na sahrani troje ljudi ili čitavo selo; da li su na odru bijele ruže ili crveni karanfili. Posljednji ispraćaj jedan je od najintimnijih činova svake porodice i medijima – bez obzira na okolnosti – tu jednostavno nije mjesto.

Još samo da neko objasni zašto mediji to nikako da shvate.

Kevin

Holivudski glumac Kevin Spacey pravosnažno je oslobođen svih optužbi za seksualno zlostavljanje.

Šestogodišnja sudska drama je završena, ali život ovog čovjeka nepovratno je, ako ne baš uništen, ono barem iz korijena transformisan. Umjesto karijere, njemu zauvijek ostaju skečevi, parodije, crtani filmovi, tekstovi, feljtoni u kojima je unaprijed osuđen, ponižen i ismijan.

Da imaju i malo obraza, urednici i novinari svih svjetskih medija koji su se tom pričom bavili, trebalo je – da barem forme radi – napišu izvinjenje zbog onoga što su učinili.

Ovde nije riječ o tome da je slučaj Spacey "najklimaviji" slučaj pokreta "Me Too", baš kao ni o tome da on možda i jeste kriv ili da je žeđ za informacijama bila takva da su se od medija mogla očekivati "proklizavanja".

Nije, naime, stvar u povremenim greškama, već u višegodišnjem, sistemskom progonu jedne osobe, optužene na bazi, u najmanju ruku, čudnih argumenata. Čovjek je suđen i osuđen prije nego što je nogom kročio u sudnicu, bez i trunke sumnje, kritičkog sagledavanja, glasa protiv.

Moglo se i moralo pisati drugačije jer lov na ljude nije posao medija. To je bruka i sramota za sve nas.