Šejla Šehabović: Pismo prijatelju iz Beograda

Sigurno ste primijetili da Slobodan Milošević nikad nije umro jer se spotičete o njegovo neumrlo truplo svaki dan. Ako izgledate pederasto On vas bije, ako slušate ministra policije On vam se obraća, ako imate priliku uživo gledati prijenos suđenja iz Haaga možete vidjeti kako se brani njegova Desna ruka. Dugo je bila prerušena u Djeda Mraza, ali, ne dajte se zbuniti, kosmata i osijedjela Desna ruka i danas daje intervjue, Glavi u čast.

Još malo pa eto vam nove sugrađanke – Kuharice koja je, nesretnim slučajem, priznala nekakvo etničko čišćenje, ratne zločine i još neke zavrzlame – ali ko bi se tome čudio – pa zar u Bosni nisu ratovale neke atavističke zakrvljene etničke grupe, ne zna se tu ko je kriv, stare su to mržnje, Balkan je to... Svi su isti a Vaš grad nema ništa s tim.

Ne vjerujete mi? Vi izgleda niste gledali Underground? Lepa sela lepo gore? Sivi kamion crvene boje? Još vam nije jasno da u Bosni svi nose kožuhe i duša im se, ničim izazvanim, klati oko jednog drveta oraha? Zapravo, sve će to završiti tako što će se zakrvljeni balkanski narodi, u svijetu snova, naći na nekom ostrvu i lijepo se napit dok im Cigani sviraju na uvce (Jel oni Cigani što ih iseljavaju iz Beograda i ograđuju žicom? Nije ti – nego oni drugi. Umjetnički.) Pitajte svoga sugrađanina Kusturicu. Nemojte ga pitati zašto je služio Njega. Pa nemojte da kopamo stare rane! Osim toga, tužiće vas, pa ćete nositi gaće na štapu kao Andrej Nikolaidis. Okrenimo se budućnosti.

Kako je počeo rat na mom otoku ili Pogled u budućnost:

Jedan moj sugrađanin (što će reći Tuzlak), od prije neki dan, pa sve dok se ne navrši dvanaest godina, bit će vaš sugrađanin. Nemate prilike, da ga, kao što će Vaš grad Kuharicu, grlite, ljubite i dočekujete raširenih ruku. On u Vašem gradu i nije neka novost – na istoj je adresi od prije dvije i po godine. Zatvorskoj. Poput Kuharice, osuđen je za ratni zločin. Za razliku od Bilje-još-malo-pa-u-Vašem-gradu-Kuharice, Ilija Jurišić nije priznao nikakav ratni zločin. Dan danas, u svom neznanju, tvrdi da 15. maja 1992. u Tuzli nije naredio da se pobiju vojnici JNA što su iz grada izlazili u koloni. Dapače, u svojoj naivnosti, kune se da nema dokaza protiv njega. Te da u multietničkoj (opa!) Tuzli, čije je Opštinsko vijeće 4. aprila 1992. donijelo Odluku o odbrani grada, za koju je glasala i polovina odbornika SDS-a, nije postojala namjera da se masakrira vojska koja napušta grad. U gradu su, tvrdi Ilija, toga dana radile sve službe, sve škole, sve bolnice... neka su djeca očekivala toga dana da ih tata što radi u gradskoj upravi barem ne pošalje na nastavu, ako već misli u pola grada započeti rat.

Digresija lične prirode: Ukoliko mene i članove moje porodice, te širi krug naših prijatelja i poznanika svih vjera i nacija, koji smo bezobrazno preživjeli 15. maj 1992. u Tuzli, te nakon toga, još bezobraznije, preživjeli i godine bjesomučnog granatiranja grada, te, na kraju balade, mimo svih razumnih očekivanja, preživjeli i masakr na Kapiji 25. maja 1995. – ukoliko nas sve, koji smo tako đubranjski i mučki preživjeli rat, a bome nam nije mrsko ni da tražimo suđenja ratnim zločincima, ukoliko, dakle, sve nas, ne uhapse sljedeći put kad budemo posjetili Vaš grad – predlažem da pokrenete inicijativu za smještanje Tuzlanki i Tuzlaka u neku beogradsku umobolnicu. Štaviše, trebalo bi, ukoliko vjerujete u beogradsku pravdu i pravni sistem svoje države, potpomoći osnivanje posebne ludnice za preživjele Tuzlanke i Tuzlake.

Nemojte zaboraviti da su oni ti koji su, u multietničkom gradu, sa multietničkom vlašću, dakle, sa vlašću koja se nije većinski sastojala od „nacionalnih stranaka“, nakon rata u Sloveniji i Hrvatskoj (u kojima je JNA širila mir takvom brzinom da je sve gorjelo) pomislili da ta vojska možda baš i nije najprijateljskija, pa su se odlučili organizirati da se od nje brane.

Da, da, to su ti što su mislili da nešto nije u redu s tim da 1991. na prostor sjeveroistočne Bosne, iz Slovenije, dolazi kompletan artiljerijski puk sa dva diviziona 155mm i jednim divizionom 105 mm i razmiješta se na području Bijeljine. Što u avgustu iste godine 4. oklopna brigada dolazi na aerodrom Dubrave kod Tuzle. Što iz Pule na aerodrom u Tuzli dolazi eskadrila migova 21, iz Niša na isti aerodrom dolazi iz 63. padobranske brigade bataljon specijalaca a iz Leskovca dolaze dva bataljona koja su bila neposredno razmještena oko Tuzle. Što su povjerovali da sve to ima veze s tim što je 19. septembra 1991. u Bijeljini formirana Autonomna regija sjeveroistočne Bosne (kasnije nazvana SAO Semberija i Majevica) a 9. januara 1992. - proglašena Srpska Republika Bosna i Hercegovina. Što su mislili da Arkan u Bijeljini, mrtvi civili, logor Batković i sve srušene džamije imaju nekakve veze s tim što je oružje svih nearkanovaca predato upravo u ruke JNA. Da su jedinice JNA bile osnovica za naoružavanje i mobilizaciju civila i formiranje Srpske garde i srpske TO u Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici i Brčkom. Da sve to ima neke veze sa stravičnim zločinima što su se desili u nabrojanim mjestima. Misle, čak, da sve to ima veze i sa 12. majem 1992. – kada je u Banjaluci održana Skupština srpskog naroda BiH. Na sjednici je JNA pretvorena u vojsku RS, a Ratko Mladić imenovan za prvog komandanta Vojske Republike Srpske. (Aha – onaj Ratko Mladić. Zvani Nevidljivi. Nemojte mi sad o tome kako bi se igla u plastu sijena prije našla nego Ratko Mladić u Beogradu. Pa nemojte tako. Vjerujte pravdi i sudstvu vaše zemlje). Dan danas oni misle i da jedan od zaključaka sa Skupštine („Koridor između Sembrije i Krajine“ – Službeni glasnik Republike Srpske, objavljeno 26. novembra 1993. u broju 22 na strani 866, potpisao predsjednik Narodne Skupštine Momčilo Krajišnik. Jes. Onaj Krajišnik) ima veze sa početkom rata u Tuzli. Kad su pogledali u kartu, učinilo im se da koridor ide preko Tuzle.

Nemojte im vjerovati. Oni su i danas ubijeđeni da JNA u Bosni nije širila mir, nego pomagala Karadžiću da se domogne jedinstva srpskih zemalja. Oni misle da je Kuharica ozbiljno mislila kad je priznala da je njeno odvajanje Srba od nesrba učinilo ratni zločin. A vi morate znati da se šalila. Zato će je u Vašem gradu dočekati crveni tepih i cvijeće.

A ko je, da prostiš, taj, Ilija Jurišić?

Dragi moji prijatelji u Beogradu, Ilija Jurišić je jedan vremešni Tuzlak (dosta je ostario gostujući u vašem gradu) koji se 15. maja 1992. u Tuzli zatekao na mjestu visokog policijskog dužnosnika. Toga (kobnog, što rekla moja majka, učiteljica) dana, kolona JNA trebala je napustiti moj rodni grad. Oprostite mi što sam se tome radovala. U svoj svojoj gluposti mi koji smo živjeli na tom mjestu, skupa sa multietničkim rukovodstvom grada Tuzle, jedva smo čekali da im vidimo leđa. Jer, oprostićete mi i ovo – gdje god su se tih godina ukazivali oni (za razliku od Gospe u Međugorju, koja donosi nafaku i berićet) za njima se kao zmija vukao trag od bradatih rezervista, krvi, stradanja i rušenja svake vrste. Skoro sva kolona, na radost nas, glupih i ludih, koji nismo vjerovali Radovanu Karadžiću i njegovim generalima, nego baš tom rukovodstvu u kojem je bio Ilija Jurišić, a koje nam se zaklinjalo da nacionalizam nikad neće ući u naš grad, i ubijalo se pozivajući nas da održimo dostojanstvo i da ne reknemo komšiji Srbinu ružnu riječ, na našu veliku i ludu, velim, radost, skoro sva kolona je mirno izašla iz našeg grada. No, kad je zadnji dio kolone izlazio iz grada, mi koji smo sve to gledali uživo putem lokalne televizije, potrčali smo u podrume i legli na pod – na kamionima je odjednom sve eksplodiralo. Mada smo mi svi u Tuzli ludi i mahniti pa nam nije vjerovat ni za ono što smo rođenim očima gledali, ovaj put mi povjerujte da je bilo užasno. Na televizijskom prenosu uživo ne vidi se koliko ljudi u kamionima eksplodira. Ni ko je ranjen ni ko je pogođen. Tužilaštvo u Vašem gradu ima raznorazne podatke te ih prilježno mijenja prema potrebi, mijenjajući time Optužnicu tik pred izricanje Presude Iliji Jurišiću (Sud je sud!): sve od preko devedeset do manje od pedeset poginulih. Vojnika i rezervista.

Pitanje: Šta s tim ima Ilija Jurišić, trenutno gostujući u Vašem gradu?

Odgovor: Ilija Jurišić je bio na mjestu sa kojeg je m o g a o prenijeti komandu nadređenog tuzlanskoj policiji koja je obezbjeđivala kolonu. Bio je dežurni. Prema tome je i optužen u Vašem gradu, jer je prenio tu komandu. Na snimku se ne vidi ko je prvi pucao, da li policija ili rezervisti i vojska JNA, pa je logično da se traži ko je komandovao da se puca. Kad bi barem imao ko da posvjedoči o tome kada je (prije ili nakon što je sukob počeo) Ilija prenio naredbu i kakva je ona bila...

Pitanje: Kakvu je komandu prenio Ilija Jurišić?

Odgovor: On kaže da je rekao: Na vatru odgovoriti vatrom!

Pitanje: Ima li Ilija Jurišić ikakav dokaz da je rekao baš to što kaže da je rekao?

Odgovor: Ima. Budimira Nikolića. Taj je bio u kancelariji sa optuženim Ilijom i njegovim pretpostavljenim, pa prema tome, ako je imao uši, mogao bi i da posvjedoči o tome šta je u njegovom prisustvu rečeno a i kad je to rečeno.

Pitanje: Da li je Budimir Nikolić svjedočio na suđenju Iliji Jurišiću u Vašem gradu?

Odgovor: Nije. Sud u Vašem gradu nije saslušao Budimira Nikolića, iako je on jedina živa osoba koja je u trenutku izdavanja naredbe bila svjedokom i onoga što je rečeno i onoga što je prenosio Ilija Jurišić i tačnog vremena dešavanja.

Nekoliko zaključaka. Preporučujem da u tekstu koji slijedi, radi očuvanja vjere u pravosudni sistem u Vašem gradu, ne čitate upitne rečenice. Čitajte potvrdne i one koje se završavaju sa tri tačke. Najviše i najbolje čitajte uzvične rečenice:

Veće za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu presudilo je Iliji Jurišiću 12 godina zatvora „za krivično delo upotreba nedozvoljenih sredstava borbe“. (Vama, jelte, sad smeta što u Vašem gradu, u zemlji koja se odbranila od optužbi za agresiju na drugu zemlju, uopće postoji Vijeće za ratne zločine – jer vam nije jasno kakvo Vijeće za ratne zločine – ako vam zemlja nije ratovala? Nemojte tako da mislite, uzdajte se u pravo i pravdu zemlje Srbije. Kako mislite da Srbija nema pravo suditi državljanima druge zemlje – za zločine koji su počinjeni u drugoj zemlji? Srbija ima pravdu kakva u drugim zemljama ne postoji. Pod junačkim geslom Kadija te tuži – kadija ti sudi Srbija ima pravo da sudi za sve i svakome. Mogla bi da sudi i, recimo, Ratku Mladiću? Da nije nevidljiv, možda bi i mogla. I da nije suprotno tome naredio Neumrli – s početka ovog pisma.)

Sud u vašem gradu na suđenju Iliji Jurišiću saslušao je veliki broj članova porodica poginulih vojnika JNA. A kakve veze to ima sa Ilijom Jurišićem, pitate se vi? Čemu dokazivati da su mrtvi – mrtvi? Pogotovo što odbrana Ilije Jurišića ne spori smrt, nego naredbu? Ako se toliko iščuđavate, samo pogledajte ponovo, na primjer, Lepa sela lepo gore. I dobro zapamtite: Bosna je prljava i govnjiva zemlja, tamo nikad ništa nije jasno. Ergo: kad njima sudi i presuđuje, Sud u Vašem gradu ima činiti i dokazivati i da ptice lete a ribe po vodi plivaju. Tako.

Sud u vašem gradu nije saslušao ni Matu Zrinića. Mato je kobnog dana bio u koloni JNA, štaviše, u njoj je ranjen. Zašto, pitate se vi, sud ne bi saslušao Matu? Možda jer je Mato, iako ranjen u koloni kao pripadnik JNA, nakon izliječenja ostao u Tuzli, čak prešao u tuzlansku policiju? Mato je sigurno nesiguran svjedok. Jer je Mato Hrvat. Valjda. Tako je: Mato je ostao u Tuzli da muči Srbe. Aha! Šta – nije bilo masovnih protjerivanja, masovnih ubistava, koncentracionih logora, rušenja vjerskih objekata Srba u gradu Tuzli?? Nije bilo?? Onda zaboravite nesretnog Matu i ovaj dio teksta. Tako je učinio časni Sud u Vašem gradu.

Da li se, prijatelji moji, u Vašem gradu sudilo Iliji Jurišiću i da li je ovo suđenje imalo ikakve veze s naredbom koju je Ilija (ma kakva bila i ma kada rečena) prenio? Ili se sudilo Selimu Bešlagiću, ratnom gradonačelniku Tuzle (kandidatu za Nobelovu nagradu za mir) i svima koji su stojali iza njega kada je, kao što je zabilježeno na audio snimku, generalu koji ga poziva da se pridruži u SAO rekao da neće i neće? (E, onda će, veli njemu general, bit rat! A Selim mu na to odgovori: Boli me kurac što će bit rat!). Pitajte kadiju – Vinku Beraha-Nikičević – da li ima išta ljepše nego živjeti u svom SAO. A Selim se drznuo da ga baš u tom, odsudnom trenutku, kad taj raj na etnički čistoj zemlji umalo da nije obuhvatio Tuzlu, zaboli? Sud u Vašem gradu vrlo je ozbiljno shvatio ovu bol. Toliko da joj organizira cijelo jedno suđenje.

Kraj Pisma prijateljima u Beogradu ili Dva moguća rješenja balkanskih krvoprolića

Dragi moji prijatelji u Beogradu, u svjetlu najnovije čestitke Jacquesa Barrota tužilaštvu u vašem gradu, predlažem da se konačno prilagodite na pravedni sistem življenja i demonstrirate svoju želju za odanošću zemlji Srbiji koju Evropa čeka „raširenih ruku i otvorenih vrata“ na sljedeći način:

Pođite na doček Biljani Plavšić. Ponesite mnogo cvijeća, ona je velika gospođa. Usput gledajte da se slikate sa Miloradom Dodikom, bacite ciglu na kakvu ambasadu i prebijte kojeg pedera ili stranca. Ponesite Psihijatrovu sliku i istaknite je na vidno mjesto, da policija ne misli da hoćete nešto protiv države da demonstrirate. Sliku Neumrlog ne morate nositi. On nam više ne treba, preselio se u srca i duše.

Dragi moji prijatelji u Beogradu, kako vas dobro znam, već vidim da me nećete poslušati i time se pridružiti Evropi (koja „čeka raširenih...“), nego ćete i dalje remetiti ustrojstvo faktora stablnosti na brdovitom Balkanu, neumorno iščitavati izvještaje Nataše Kandić i drugih preostalih boraca za ljudska prava. Vi ćete i dalje misliti da je Neumrli kriv što nema Jugoslavije, nema Srba u Hrvatskoj, nema ih na Kosovu, i što ih u BiH ima manje nego za vrijeme Otomanske imperije.

Uprkos gospodinu Barrotu, i zato što vas dobro znam, ostavljam vam i ovu, posljednju mogućnost koju časni Sud u Vašem gradu nudi svojim manjinskim i dokusurenim državljanima:

Pridružite mi se na dan kada Beograd dočekuje Biljanu Plavšić. Pođimo da pokupimo odbačeno cvijeće poslije proslave. Skupimo ga u vijenac i polako, osvrćući se na sve strane da nas ne dočeka Pop, Kadija ili bilo ko ko ima Obraza, pođimo pred časni Sud u Vašem gradu. Kako nisam prisustvovala sahrani moje države u Dejtonu (ne zato što muslimanke ne idu na pogrebe, nego jer sam bila premlada i pod opsadom), vrlo rado bih učestvovala u sahrani jedne drevne i cijenjene zemlje kakva je Srbija. Uz srdačni pozdrav iz Tuzle! Šejla Šehabović

Zahvalnica „braniteljima“ Tuzlaka Jurišića i Bosne i Hercegovine

Zahvaljujem Harisu Silajdžiću – na savjetu da ne trebamo više ići u Srbiju. Kao jedan od grobara Bosne i Hercegovine, on odlično zna da dijeli savjete, a nadasve, da ih se, prilikom rasparčavanja zemlje sa Dodikom, i najprije pred izbore, junački pridržava. Hvala Vam, Druže Člane, i molim Vas, nemojte me više savjetovati, siti smo Vas i povraćamo od sitosti. Moje mišljenje odlično izražava grafit: Harise, pomozi narodu – idi u Tursku!

Zahvaljujem Bariši Čolaku – bh ministru pravde – na tome što je junački izdržao da ne radi svoj posao i da ne organizuje suđenje u predmetu „Tuzlanska kolona“ u Bosni i Hercegovini, iako su, nakon što je pokušao da se riješi brige i predmet pošalje u Haag, slučaj vratili direkt u njegove ruke. Hvala Vam što se isjeđavate po Beogradu, dok kidnapovani Ilija Jurišić truhne u zatvoru. Ko je vas poznavao – ni pakao mu neće teško pasti!

Zahvaljujem Fatmiru Alispahiću – koji traži od tuzlanskih Srba da se poimence i ponaosob izjašnjavaju o tome da li su Dodikovi ili naši? (!) Na ovom nevjerovatnom prijedlogu pozavidio bi mu i sam Neumrli. Hvala Vam što mi je sad sve jasno. Mada ja već dugo znam da Bosna koju vi i vaši branite i moja domovina nisu ista zemlja. Na dodatnoj ilustraciji mog uvjerenja hvala i – aferim!

Zahvaljujem svim blogerima, vehabijama, „patriotama“ koje pozivaju na oružje po internetu, forumašima koji jebu srpsku mater svakom i ubjeđuju me da je „dedo ustaša“ i „dedo partizan“ jedno te isto, dijaspori koja se „naoružava“ u virtualnom svijetu, Bošnjačinama koji hoće multietničku zemlju u kojoj vlada jedan narod, mrziteljima miješanih brakova, klericima i miševima koji ne smiju da žive u Vlasenici, Zvorniku, Srebrenici... ali zato smiju i hoće herojski da halaču po Sarajevu!

Svima vama, iskreno se zahvaljujem što ste me riješili predrasuda. Čestitam vam presudu Iliji Jurišiću od sveg srca, mnogo ste se, i iz sve snage zalagali da da do nje dođe! Otvorite svoje zapečaćene uši i radujte se zvucima iz groba: to vam Slobodan Milošević oduševljeno aplaudira! Molim vas, iz sveg srca – nemojte me više braniti. Dosta je. Dosta.