Savez kolumnista | Prof. dr. Zlatko Hadžidedić: Bosna i kraj jedne epohe

Nova američka administracija ne prestaje izazivati šok i nevjericu pri svakom potezu koji čini – i na unutarnjem i na vanjskom planu. Većina analitičara to pokušava opravdati 'Trumpovom nepredvidljivošću'.

Piše: Prof. dr. Zlatko Hadžidedić, za Radiosarajevo.ba

Ipak, u svim tim potezima, jedan prosti matematički princip predstavlja predvidljivu konstantu: sav naslijeđeni poredak, i unutarnji i vanjski, Trumpova ekipa nastoji pomnožiti sa minus jedan, i time svaki dio tog poretka pretvoriti u njegovu suprotnost. Uzmimo, naprimjer, promjene koje se događaju na unutarnjem planu. Temelj američke demokracije, od osnivanja države do danas, bila je jasna i precizna podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Pomoću takve podjele, uz jasno ograničena ovlaštenja svakog od tri ogranka vlasti, uspostavljana je čuvena američka 'ravnoteža moći' ('balance of power'), unutar republikanskog sistema koji je naknadno nazvan liberalno-demokratskim. 

Trending

Uoči Bajrama, pitali smo Ministarstvo: Da li je ponedjeljak neradni dan u FBiH?

Duboki džep

Trump je prvo uklonio ovu podjelu, i pretvorio je u potpunu suprotnost – totalnu koncentraciju moći samo u jednoj, izvršnoj tački. Jer, u svojim izvršnim odlukama Trump sa jedne strane u potpunosti zaobilazi Kongres, kao zakonodavnu vlast koja je unutar prethodnog poretka bila ovlaštena da većinu takvih odluka odobri ili zaustavi; sa druge strane, u potpunosti ignorira sudske tužbe, pa i već donesene presude, koje njegove izvršne odluke uveliko osporavaju. I svi oni, u Kongresu i u pravosuđu, koji od njega očekuju da se u nekom trenutku sjeti i svojih obaveza prema njima – nalaze se u dubokoj zabludi. Kao što se nalaze i političari i građani koji vjeruju da se Trumpu i njegovim odlukama mogu suprotstaviti sudskim putem. Jer, sudovi više nemaju moć putem koje bi Trumpu mogli nametnuti svoju volju, kao što tu moć više nema ni Kongres. Koncentracijom apsolutne moći isključivo u izvršnoj vlasti, dosadašnji američki liberalno-demokratski poredak pretvara se u svoju neposrednu suprotnost – u autoritarnu diktaturu, sa tendencijom pretvaranja u svoju krajnju suprotnost: totalitarni sistem u kojem se vlast nikada više neće birati putem slobodnih izbora. Postavlja se čak i pitanje, da li je država već izgubila i svoj republikanski karakter, i pretvorila se u apsolutističku monarhiju? 

Štaviše, i sama država nestaje kao Ustavom definirana javna upravna struktura namijenjena općem dobru, i pretvara se u svoju suprotnost, u tajno ispregovarani privatni pakt i posjed, gdje poredak uspostavljaju privatna lica, poput Elona Muska, koja položaj dobijaju putem privatnih novčanih transakcija i investicija. Krajnje isprivatizirani prizor Muska sa svojim djetetom u Ovalnom uredu najbolje svjedoči o ovom pretvaranju državnih institucija u privatni posjed, gdje predsjednik predstavlja samo transmisiju u procesu takvog pretvaranja. Kao što o tome svjedoči i Muskov privatni monopol na program slanja raketa i satelita u svemir, na koji je nekada monopol imala moćna državna agencija NASA. 

A činjenica da je NASA još prije mnogo godina počela predavati ovaj monopol u privatne ruke svjedoči o tome da se ovakav preokret, od državnog ka privatnom, pripremao mnogo prije dolaska Trumpa na vlast. O takvim dugogodišnjim pripremama također svjedoči i činjenica da su Republikanci baš Trumpa – i nakon jednog neuspjelog mandata, i nakon izbornog poraza, i nakon neuspjelog pokušaja državnog udara (za koji, opet, nikada nije uspješno osuđen) – promovirali u svog 'jedinog mogućeg' predsjedničkog kandidata. A to govori da je u vrhu ove stranke program pretvaranja općeg dobra u privatni posjed još davno usvojen kao trajni program: umjesto 'duboke države' – privatni posjed za duboki džep! 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Na ekonomskom planu, princip slobodnog tržišta, do sada svetinja za sve prethodne američke administracije, naprosto je zamijenjen svojom suprotnošću – merkantilističkim principom beskonačnog uvođenja carina prema zemljama koje imaju pozitivan trgovinski bilans u odnosu prema SAD. Na nivou međunarodnog prava, Trumpova administracija arbitrarno poništava međunarodne ugovore i sporazume koje su SAD prethodno potpisale, a također negira i pravni subjektivitet svih međunarodnih organizacija čiji su SAD bile član. U sferi vanjske politike, temeljni princip na kome se zasnivaju odnosi među državama, princip suvereniteta, zamijenjen je principom nesputane ekspanzije, uz najavljeno širenje SAD prema Kanadi i Panami, te Grenlandu, koji se nalazi pod suverenitetom Danske. 

Monroe doktrina

Pri tome, temeljni princip dosadašnje američke vanjske politike, princip atlantizma, otjelovljen u Sjevernoatlantskom paktu (NATO), zamijenjen je principima koji su mu prethodili i koji predstavljaju njegovu geopolitičku suprotnost – principima tzv. Monroe doktrine. To znači da za Trumpovu administraciju Atlantski okean više nije poveznica između SAD i Evrope. Suprotno toem, Atlantik ponovo postaje razdjelnica između ova dva geopolitička entiteta – kao što je to bio od osnivanja SAD do Prvog svjetskog rata, kada su se SAD pod uticajem Velike Britanije po prvi put umiješale u 'evropske poslove'. U skladu sa Monroe doktrinom, SAD se sada okreću ka principu kontrole nad Zapadnom hemisferom – dakle, nad oba američka kontinenta. I to podrazumijeva zatvaranje najvažnijih geopolitičkih 'rupa', koje geografski spadaju u ovu hemisferu, ali do sada nisu bile pod američkom kontrolom – a to su upravo Kanada, Panamski kanal, i Grenland. 

10.09.23. 11:42

Zlatko Hadžidedić: "OHR je institucija kolonijalnog upravljanja nad državom BiH"

U skladu sa ovom doktrinom, SAD napuštaju ulogu zaštitnika Evrope, a time i američki izlazak iz strukture Sjevernoatlantskog pakta postaje sve izvjesniji. Američki potpredsjednik J.D. Vance je u svom nedavnom – a već sada epohalnom – govoru na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji jasno pokazao da Trumpova administracija zna pomnožiti sa minus jedan ne samo dosadašnje sigurnosne principe atlantskog savezništva, nego i njegove političke temelje, pa i samu realnost: dok je najavljivao američki geopolitički zaokret od Evrope, Vance je to nadrealno argumentirao nedostatkom slobode i tolerancije u Evropi za najnetolerantnije ultranacionalističke partije koje propagiraju raspad EU, uvođenje autoritarne vlasti u njihovim državama, ukidanje demokracije, i poništavanje principa jednakih prava za sve! 

Ovakav geopolitički preokret izazvao je konsternaciju u samoj Evropi, koja ne može zamisliti stvarnost bez američke zaštite, kao što ne može zamisliti ni stvarnost u kojoj ne strahuje od Rusije. Naravno, ovakav preokret sada otvara prostor i za primjenu ideja o geopolitičkom ujedinjenju Evrope i Azije u jedinstven evroazijski prostor. Ove ideje su možda najeksplicitnije artikulirane kroz teoriju o 'evroazijanizmu', nastalu u okviru megalomanske političke aktivnosti ruskog filozofa Aleksandra Dugina. Međutim, ove ideje se već decenijama realiziraju u najčvršćoj, armirano-betonskoj formi, u okviru kineskog gigantskog infrastrukturnog projekta Belt and Road Initiative, ili Novog puta svile, kojim se – pomoću transkontinentalne mreže željezničkih pruga i autoputeva – Azija i Evropa povezuju u jedinstvenu saobraćajnu, trgovinsku i ekonomsku cjelinu. 

Naravno, geografija kaže da Evropa i Azija zaista predstavljaju jedinstvenu teritorijalnu cjelinu, i da nema nikakvog posebnog razloga da ne budu i jedinstvena trgovinska i ekonomska cjelina, bez obzira na mnoštvo različitih kultura i civilizacija koje se nalaze na njihovom tlu. Jedino je doktrina atlantizma insistirala na što većem razdvajanju Evrope od Azije i  'prirodnom sukobu' između tih kultura i civilizacija, kako bi stvorila sliku o 'prirodnoj', 'civilizacijskoj' vezi zapadnokršćanske Evrope i zapadnokršćanske Amerike, preko Atlantskog okeana. 

Sada, kad SAD odbacuju atlantizam i okreću se Monroe doktrini, čija je osnovna premisa 'nemiješanje u evropske poslove', Evropa ima dvije opcije: da se i sama okrene izgradnji jedinstvenog evroazijskog ekonomskog i političkog prostora, ili da se zatvori u sebe i svoj zapadnokršćanski univerzum. 'Prirodni' instinkti joj govore da se odluči za ovu drugu opciju, i za neko vrijeme ova 'civilizacijska' orijentacija će imati veoma ozbiljne konsekvence kada je u pitanju odnos Evrope prema drugim geopolitičkim subjektima, pa i prema vlastitim rubnim dijelovima, poput Balkana i Ukrajine, gdje se također nalaze rubni dijelovi drugih religija i civilizacija. No, na kraju će kapitalistička potreba za profitom, rastom i razvojem uticati na to da se Evropa otvori prema Aziji i zanemari svoje hiljadugodišnje strahove od Drugog i Drugačijeg. 

Povlačenje Amerike

U ovom kontekstu, postavlja se posebno pitanje odnosa Evrope prema postojećim kriznim žarištima na pomenutim rubnim područjima. Što se tiče Ukrajine, Evropa je odabrala da Ukrajinu posmatra kao monolitni dio svoje, zapadnokršćanske civilizacije, iako je ova zemlja mnogo složenija, sa katoličanstvom, unijatstvom i pravoslavljem na svom tlu. Sa ovakvim rigidnim odnosom, i uz hronično neprijateljstvo prema Rusiji, Evropa može samo postići da ostane isključena iz mirovnih pregovora koje se odvijaju između SAD i Rusije. A rješenje za Ukrajinu koje dogovaraju Trump i Putin može se lako nazrijeti iz izjava koje su dali državni sekretar Marco Rubio i ministar odbrane Pete Hegseth: Ukrajina izvan NATO-a, sa reintegriranim okupiranim teritorijama u Donbasu, i Krimom anektiranim od strane Rusije. Evropa nema vlastiti odgovor na to, koliko god se ovakav razvoj događaja ne uklapa u njene predodžbe o Ukrajini. 

18.01.24. 08:06

Hadžidedić: Na sceni je razbijanje BiH, cilj je stvaranje "velike Srbije" i "velike Hrvatske"

Na Balkanu, povlačenje SAD iz Evrope do kraja zaoštrava pitanje zahtjeva Srbije za reintegracijom Kosova i pitanje etničke podjele Bosne i Hercegovine. Jer, Evropa kakva ostaje nakon povlačenja SAD vjerovatno će biti sve sklonija etničkoj razmjeni teritorija na Kosovu, i sve sklonija davanju mandata Srbiji i Hrvatskoj da podijele Bosnu i Hercegovinu, po liniji sadašnjeg razgraničenja između bh. entiteta. Jer, princip etno-religijski 'čistih' teritorija, osmišljen nekada davno u Londonu kao mehanizam za stvaranje vječitih kriza, ostatak Evrope je prihvatio još 1990-tih, u uvjerenju da je to put ka trajnoj stabilnosti, i nikada se od njega nije distancirao. 

Šta da u ovim uslovima čine snage koje sebe nazivaju 'pro-bosanskim' (a neće da budu bosanske!?)? One još uvijek 'streme Evropi', i ne pomišljaju da je Evropi vrijeme već isteklo, i vjeruju da bi ulazak u EU 'riješio sve probleme u BiH'!? Dakle, šta da čine? Nažalost, vrijeme za djelovanje je prošlo. Trebalo je da ne 'streme Evropi', nego da izgrade vlastitu, bosansku naciju, sastavljenu od svih onih koji žele da žive u Bosni i Hercegovini, bez obzira na svoju religiju ili svoj ateizam – što su svakako kategorije koje svugdje u svijetu spadaju u privatnu, a ne u javnu, političku sferu. Tada bi ideja o podjeli između Srbije i Hrvatske bila i apsurdna i neizvodljiva. A oni koji sebe ne bi mogli vidjeti kao dio te nacije, mogli bi živjeti sa statusom etničkih manjina i pravom na kulturnu autonomiju, baš kao u ostatku Evrope. Tada bi Evropa ovoj zemlji prilazila kao potencijalni poslovni partner, a ne kao potencijalni egzekutor.

***

Autor je stručnjak za međunarodne odnose, političku teoriju i teoriju nacionalizma, te direktor je u Center for Nationalism Studies