Salmedin Mesihović: Arapska 1848

Piše:Salmedin Mesihović, za Radiosarajevo.ba

Bunt, revolucija, pobuna, nemiri... riječi su kojima se danas objašnjavaju zbivanja u sjevernoj Africi i Bliskom Istoku. Bujica narodnog nezadovoljstva se izlila na prostor koji se često od vanjskih promatrača naziva “arapskim”, iako ga u znatnom broju naseljavaju i Berberi (Maroko, Alžir, Tunis), Kurdi (Irak, Sirija), Indijci (na Arabijskom poluotoku)... Silina ove rijeke je tolika da se već opravdano može govoriti da nas očekuje novo “proljeće”, slično onome koje je zadesilo Europu 1848. i nepovratno je promijenilo.

Zanimljivo je kako mnogi političari, analitičari i novinari, posebno oni iz zapadnih zemalja, izgledaju iznenađeni onim što se dešava u ovom “arapskom” pojasu zahvaćenim obrascem 1848. To je samo dokaz koliko se ovaj kompleksni svijet koji ima skoro 5.000 godina dugu tradiciju visokog i kontinuiranog kulturnog i civilizacijskog razvitka površno i potcjenjivački sagledava, analizira i tumači, uglavnom sa stajališta religijskog fanatizma ili kao ugodno ljetovalište sa mnogo historijsko–arheološkog nasljeđa koje “treba vidjeti”. I onda se dese demonstracije, protest i prave revolucije u stilu 1789, 1848 ili 1917-1918. godine.

Masovni pokret

Riječ je nesumnjivo o iznimnom pokretu masa, kojem su kao neposredni povod poslužili socijalni razlozi, odnosno siromaštvo, odsustvo socijalnog osjećaja kod vladajuće elite, duboko socijalno raslojavanje, korupcija, podjele i beznadežnost. Uzroci pokreta su ipak dublji i mogli bi se primarno objasniti vladajućim autokratijama koje bi po svome karakteru mogle spadati i u kategoriju najrigidnijih i najdekadentnijih režima na svijetu, kao što to slikovito prikazuje uprava i društvo u Saudijskoj Arabiji.

Ti autokratski režimi, po pravilu vrlo korumpirani, toliko su bili samopouzdani da su se počeli pretvarati u prave male dinastije, a države kojima su rukovodili u klasični vid porodičnog biznisa, dok im je ideologija bez obzira kojeg bila naziva služila samo kao formalno pokriće. Zanimljivo je da su zapadne “demokratije” otvoreno podržavale održanje većeg dijela tih režima, nazivajući ih čak i sekularnim. Danas je, nakon agresije na Irak i pada Sadamovog režima i Gadafijevog približavanju USA i Britaniji jedino još Sirija ostala izvan okvira toga zapadnog podržavanja. Takozvana sekularnost u Egiptu i Tunisu (koju tako frenetično pokušavaju braniti neki ekstremno desničarski mediji u SAD-u kao FOX News) je ustvari obična prevara. Nijedna država u sjevernoj Africi, Bliskom i Srednjem Istoku nema sekularno zakonodavstvo onog oblika kao što je to u Turskoj, i zato se ne može ni sa teorijskog ni sa praktičnog stajališta nazvati sekularnom.

Mješavina šerijata i modernog zakonodavstva

Njihovi zakoni su mješavina modernog i šerijatskog zakonodavstva, a sloboda vjerskog izbora (ili neizbora) izražavanja je i formalno i praktično prilično ograničena. Građanin Tunisa je mogao otići u zatvor ako bi bio uhvaćen na javnom mjestu u toku dana da jede ili pije (samo vodu) za vrijeme mjeseca ramazana, u Egiptu je i poligamija dozvoljena. “Sekularni” Gadafi ima običaj da dijeli Kur'ane i poziva na prelazak na islam. U Maroku gdje vlada “prozapadni” i “sekularni” kralj, Berberi su građani drugog reda, u Jordanu je šerifsko–hašemitsko porijeklo dinastije glavni oslonac njene “sekularne” uprave. Ako su te države i sa različitim religijskim identitetima (Liban, Egipat, Sirija, Irak ) onda su one djelimično ustrojene i na millet – konsocijacijskom modelu, obliku proisteklom iz srednjovjekovne prakse, a u kojem jedna skupina ipak ima kakvu – takvu prevlast nad ostalim skupinama.

O “sekularnosti”, demokratiji, poštivanju ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji, tome bastionu američke i britanske politike na ovom području, smiješno je uopće diskutirati. U Saudiji, kao i još nekim zemljama zaljeva čak u zakonodavstvu nema uopće mješavine modernih zakona i šerijata, nego je čitavo društvo normirano preko šerijata (i to vehabijski shvatanog i tumačenog ).

Uostalom ni Izrael, taj najvažniji saveznik Zapada na ovom području, niti je demokratska niti je sekularna država, onako kako to definiraju moderni teoretičari ovih pojmova. To što postoji više političkih stranaka koje se kao takmiče na izborima ne znači da su ta zemlja i to društvo po automatizmu demokratski. Višestranački sistem postoji i u Egiptu, i u Tunisu i u Siriji i u Kuvajtu i u Maroku i u Alžiru, ali nijedan realan promatrač neće ove zemlje nazvati demokratskim. A i izraelski društveni sustav je zasnovan na millet – konsocijacijskom (a ne na građanskom) modelu sa dominacijom Jevreja. U Izraelu je religija usko vezana sa državom, a kao i u slučaju Egipta, Tunisa i Sirije zakonodavstvo je mješavina jevrejskih religijskih normi i modernog zakonodavstva.

Manipulacija ultradesničarskih medija

I onda se danas raznorazni ultradesničarski mediji na zapadu, iza kojih stoje naftni, bankarski i drugi korporacijski lobiji direktno uvezani sa tim režimima, trude iz petnih žila da ove pokrete predstave kao neke islamističke revolucije. Naravno, postavlja se logičko pitanje kakva bi to uopće bila islamistička revolucija u vehabijskoj Saudijskoj Arabiji ili nešto manje konzervativnim Emiratima, Jemenu, Kataru, Kuvajtu ili Sudanu (čiji je predsjednik Omar okrivljenik za ratne zločine zbog genocida na jugu Sudana i u Darfuru). Islamistička revolucija u Saudiji je paradoks, jer bi to značilo zbacivanje vehabijskog režima, koji materijalno i ljudski već decenijama potpomaže širenje vehabijskog tumačenja islama širom svijeta i njegov je glavni oslonac. Činjenica je da su i ti režimi i sa njima poslovno debelo uvezani poslovno krugovi sa Zapada, koristili strah od tzv. islamizma za pomoć i održavanje tih autokratskih režima.

To je i rezultat jedne ukorijenjene predrasude na Zapadu (nažalost prisutne i kod nas) da stanovnici ovog područja nisu sposobni da izgrade moderno, progresivno društvo, nego da je riječ o primitivcima i fanaticima koji su dobri samo ako im zapovijeda čvrsta ruka.

Naravno zaboravlja se da su današnji stanovnici sjeverne Afrike, Bliskog i Srednjeg Istoka direktni biološki potomci nekih od najvećih civilizacija na svijetu, i da je riječ o zemljama i populacijama koje baštine visoku kulturu i kontinuirani intelektualni razvitak. Oni su itekako sposobni da imaju normalno, demokratsko društvo zasnovano na slobodi. A i taj bauk tzv. islamizma treba demaskirati, a najbolji primjer pružaju Muslimanska braća u Egiptu koji se u medijima tretiraju kao neka dežurna babaroga. Prvo revoluciju u Egiptu niti su započeli niti su vodili niti imaju najveći utjecaj Muslimanska braća, Oni jesu učestvovali u protestima, zajedno uz niz ljevičarskih i liberalnih organizacija (u kojima se nalazi i značajan broj političara i pojedinaca iz koptske – kršćanske zajednice), ali ubjedljivo najveću snagu protestima su dali omladinski pokreti nastali na Facebooku, kao što je “Omladinski pokret 6. april”.

Sa protesta u Jemenu (Foto: AP)

Interesantno je primijetiti da se ime ovog (istinski ljevičarskog) pokreta na FOX-u ili CNN ili čak medijima na našem jeziku tek onako usput pojavljuje. A što se tiče Muslimanske braće u Egiptu, oni su prilično evoluirali u svojim stavovima i njihova politička filozofija je daleko umjerenija od zvanične državne ideologije u Saudiji ili Jemenu ili klero-diktature iranskih mula. Iako osobno ne podržavam političko organiziranje na religijskoj osnovi, a i protiv sam zloupotrebe religijskih osjećaja u političkoj utakmici, u ovom slučaju se ipak može postaviti principijelno pitanje da ako već postoje demokršćanske stranke, i ako one u zapadnim medijima ne izazivaju strah, zašto onda ne bi mogli postojati i njihovi ekvivalenti u drugim abrahamskim denominacijama.

Pokret koji će se definitivno širiti

I kada se skine sva ta propagandistička koprena sa naših očiju, jasno se može shvatiti da je sustavima zasnovanim na autokratiji i ne uvažavanju pojedinaca konačno i nepovratno isteklo vrijeme. Informatičko – tehnološka revolucija je uklonila i posljednji bastion – kontrolu informacija, preko kojeg su se održavali autokratije. Internet i facebook su doprinijeli da svako, uz korištenje minimalnih resursa i troškova, može reči šta želi, da može iznijeti svoje mišljenje i da sa tim stavovima može doprijeti do ljudi. Tako je informatičko – tehnološka revolucija ne samo počela slamati snagu autokratija i sukladno sa tim autokratskog razmišljanja, nego općenito ugrozila stabilnost ustaljenih dogmi, koje su sprečavale razvitak slobode savjeti i slobode spoznaje. Ovaj pokret će se nesumnjivo proširiti i van okvira “arapskog”, prvo na neposredno okruženje i moguće je da će Iran kojim čvrstom rukom upravlja oligarhija mula, pod oblandom klerikalnog šiizma, ponovo osjetiti revolucionarna gibanja kao što se to desilo nakon zadnjih predsjedničkih izbora.

Vjetrovi promjena će tako pomesti autokratske režime i autokratski način razmišljanja, koji se zasniva na načelu jedna nacija – jedna država – jedan vođa – jedan bog. Navedeni izraz (koji se može naći na facebook stranicama koje podržavaju sirijski režim Asada) o jedinstvu kao opravdanju za autokratiju i korupciju je ne samo neistinit i neodrživ, nego je i blasfemičan. Na ovom svijetu ne postoji osoba čija bi želja i riječ trebali biti bespogovorni zakon i vrhunac “pameti”, pa je samim tim i teorija o jednom vođi koji je uvijek u pravu i koji se sluša i čije se želje ispunjavaju neodrživa.

Taj autokratizam se ne primjenjuje samo u visokoj politici na državnom nivou, nego se može vrlo lako sa ubitačnim posljedicama ispoljavati i na nižim nivoima u strankama, privrednim kolektivima, javnim institucijama itd... Gdje god ima pojedinaca koji boluju od prepotencije, arogancije, pokondirenosti, koji su bolesno ambiciozni ili koji samo liječe svoje komplekse mogu se osjetiti klice autokratije. Ljudi moraju već jednom shvatiti da ne postoje očevi nacija i spasitelji naroda, jer takav način razmišljanja vodi u neumitnu propast. Danas smo svi na prekretnici, ili će se krenuti putem slobode ili će se ostati u slijepoj ulici autokratije i autokratskog načina razmišljanja.