Refik Hodžić: Dan bijelih traka

Povodom kampanje Zaustavite negiranje genocida, najavljene za 31. maj, donosimo tekst Refika Hodžića, aktiviste uključenog u ovu akciju.  

Piše: Refik Hodžić

“Nijedan sud nije dokazao da se u Prijedoru dogodio genocid, i ja ću od MUP-a Republike Srpske zatražiti da ne dozvoli nijednu manifestaciju koju tim povodom žele da obilježe bošnjačka udruženja. Posebno ću zatražiti da se njihovo održavanje zabrani na javnim mjestima u vlasništvu opštine i u opštinskim institucijama i objektima.”

Ovo su riječi Marka Pavića, gradonačelnika Prijedora, koji je u ovom gradu zabranio obilježavanje dvadesete godišnjice masovnih zločina u kojima je sa teritorije opštine uklonjeno skoro 94% od predratnih 53.000 Bošnjaka i Hrvata. Izrekao ih je 22. maja, na dan kada su udruženja preživjelih i porodice ubijenih Prijedorčana planirale na glavnom trgu postaviti 266 bijelih vreća i isto toliko crvenih ruža. To je građane trebalo podsjetiti na 266 žena i djevojčica ubijenih u Prijedoru 1992. godine.

“Oni su željeli jednim igrokazom, mrtvačkim kesama i školskim klupama obilježiti žrtve, a to nije ni dobronamjerno, ni dostojanstveno”, rekao je Pavić, dajući sebi za pravo da u ime porodica ubijenih žena ocijeni šta (ni)je dostojanstven način da ih se prisjete.

U zemlji u kojoj politički moćnici uživaju neograničenu vlast, bez ikakve odgovornosti prema onima koji su ih birali, navikli smo na bahatost, samovolju i, nerijetko, bezobrazluk vladajuće kaste. Često se postavlja pitanje do koje granice narod može podnijeti takvo ponašanje onih na javnim funkcijama koji bi trebali da mu služe. Čini se da granica nema. Baš kada pomislimo da gore ne može biti, nađe se neko poput Pavića da nas razuvjeri i pokaže da može.

Marko Pavić je svojim činom preuzeo ulogu vlasnika Prijedora. Kao gospodar nekog feuda, on potpuno prirodno upravlja policijom (koja bi trebala da je neovisna o političkom utjecaju) i javnim prostorom. Marko Pavić je time i samoprozvani gospodar prava na sjećanje. Bez njegove dozvole i ocjene kvalitete dobronamjernosti i dostojanstva, niko u njegovom gradu neće obilježavati nikakve uspomene.

Nad ovim se moramo zamisliti. Došli smo do jedne potpuno nove tačke na kojoj se ponovo moramo zapitati: možemo li i ovo podnijeti?

Negiranje zločina i slavljenje zločinaca postali su svakodnevnica na koju smo navikli. Skoro da ne prođe dan u kojem nas Pavićev veliki šef iz Banskog Dvora ne počasti otrovnom opaskom o srebreničkom genocidu, Markalama ili opsadi Sarajeva, koja je sama po sebi bila ništa više nego “genocidna kampanja etničkog čišćenja sarajevskih Srba”. Navikli smo se uglavnom i zbog toga što Dodik nije jedini koji to čini i zbog toga što nas naši prijatelji iz toliko željene EU uvjeravaju kako je u pitanju tek puka retorika „najmoćnijeg političkog faktora u BiH, bez kojeg je nemoguće bilo šta dogovoriti“.

Možemo li se navići i na oduzimanje prava na sjećanje? Čemu će nas to odvesti? Već sada živimo u bolesnom društvu koje svoje mlade uveliko odgaja na narativima podjele i mržnje. Istina o prošlosti trebala bi biti gorki lijek za tu opaku bolest, napomena šta smo jedni drugima u stanju učiniti i otrježnjujući podsjetnik da to više ne smijemo dozvoliti.

Dakle, ovdje se ne radi o činjenici da upotreba riječi genocid nije zabranjena nijednim zakonom, koji bi udruženja žrtava u Prijedoru spriječio da tako imenuju prijedorski istrebljivački cunami iz 1992. godine. Iza te riječi stoje 102 ubijena prijedorska mališana, 256 žena, 3.173 civila, 31.000 zatočenika u logorima smrti, i više od 50.000 opljačkanih, poniženih i protjeranih ljudi; totalno uništenje vjerskih, kulturnih i ekonomskih dobara Bošnjaka i Hrvata na prostoru opštine, niz odluka međunarodnih sudova i dva aktivna predmeta pred Tribunalom u Hagu, u kojima se sudi za genocid počinjen u Prijedoru.

Ne radi se ni o tome da Pavić svojim djelima i izjavama širi strah među ono malo porodica ubijenih i nestalih Prijedorčana i preživjelih logoraša koji tamo žive. Ne zaboravimo da u opštini Prijedor još uvijek žive na stotine osumnjičenih za ratne zločine koji tek trebaju biti izvedeni pred lice pravde.

Ne radi se čak ni o tome da je u Prijedoru nedavno dopušten skup Ravnogorskog četničkog pokreta i marširanje kroz grad jedne fašističke grupacije protiv koje su se Prijedorčani i Kozarčani borili još u Drugom svjetskom ratu. Pavićevim Prijedorom nesmetano su paradirali četnici čiji su uzor ubice najvećeg prijedorskog heroja, dr. Mladena Stojanovića.

Radi se o tome da niko nema pravo da žrtvama određuje način na koji će se sjećati svojih mrtvih sugrađana i rođaka. Niko. A najmanje čovjek koji je i sam, kao član notorne Službe državne bezbjednosti, bio dio aparata koji je u Prijedoru 1992. upravljao životom i smrću. Uglavnom smrću.

Sjećanje na 266 prijedorskih žena i djevojčica, 24. maja na Trgu Republike u Beogradu upriličile su Žene u crnom. Crvene prijedorske ruže ne mogu biti na trgu svog rodnog grada, pa su morale otići u Beograd. O ovoj simbolici bi se mogao napisati poseban tekst.

Međutim, akt sjećanja koji pokazuje da smo došli do tačke ispod koje se više ne može ići, desio se dan ranije u Prijedoru.

Emir Hodžić, mladić čiji su otac i brat bili zatočeni u logoru Omarska, nakon što mu čuvari Arcelor Mittala nisu dopustili da posjeti mjesto stradanja svojih najbližih, sa bijelom trakom oko ruke i bijelom vrećom došao je na gradski trg u Prijedoru – i stajao. Spustio je vreću ispred sebe i nijemo stajao. Prolaznici su ga ismijavali, bilo je pogrdnih dobacivanja, policajci su ga slikali mobitelima, ali on je – stajao. Njegov protest izazvao je pravu lavinu reakcija u Prijedoru i širom svijeta. Ljudi sa svih strana su se divili njegovoj hrabrosti, dostojanstvu, riješenosti da istraje. Ustvari je učinio samo ono što je njegovo, domaćim, međunarodnim i ako hoćete božjim zakonima, zagarantovano pravo – iskazao svoje mišljenje u javnom prostoru. Pokazao nam je svima kako moramo uzeti ono što nam pripada. Mi danas ne bi trebali da se nalazimo u toj situaciji, ali jesmo. Ono što treba da se zapitamo je: šta je svako od nas spreman uraditi da odbrani prava koja mu pripadaju?

Trideset i prvog maja 1992. godine, SDS-ove vlasti u Prijedoru putem lokalnog radija naredile su nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz svojih kuća stave bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak kampanje istrebljenja koja će u konačnici do te mjere konsternirati svijet da će rezultirati uspostavljanjem prvog suda za ratne zločine, od Nirnberga.

Kao odgovor na Pavićeve zabrane, udruženja žrtava iz Prijedora pokrenula su kampanju Dan bijelih traka – globalni poziv na solidarnost sa žrtvama masovnih zločina u ovom gradu i širom svijeta, kojima se uskraćuje pravo na sjećanje. Ovaj apel nas poziva da 31. maja stavimo bijelu traku ili bijeli čaršaf na prozor, u znak podrške.

Pozivam vas da to učinimo. Uradimo to kako bi pokazali da nećemo dopustiti da nam zabrane naša sjećanja. Da smo došli do tačke ispod koje nećemo ići i da ćemo odbraniti pravo na uspomene o našim stradalima, ma ko oni bili i ma gdje se nalazili. Pokažimo da smo spremni uzeti sva prava koja nam pripadaju.

 Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba