Ratna emisija Radija Zid: Džemo i otmica Billa Clintona

U ratnim danima Karim Zaimović je svoje priče objavljivao u BH Danima, zatim bi ih čitao u noćnim satima programa Radija Zid. Redale su se avanture sarajevskog Nevidljivog čovjeka, gradila se legenda vampira iz Napretkove zgrade i otkrivala tajna džinovskih pacova. Priče su sabrane u Tajni džema od malina, knjizi koja je pretvorena u pozorišni komad koji sam upravo gledao.

Napomena: Za one koji to ne znaju, Radio Zid postao je Radio Sarajevo...

Jedna priča, ipak, fali. U proljetno predveče 1994. godine, zazvonio mi je kućni telefon. Adi Sarajlić, tada najpopularniji glas Radija Zid, tražio je da učestvujem u radio drami. Ideja je, reče, bila Karimova. Bit će to drama po uzoru na Rat svjetova Orsona Wellsa gdje bi bar na trenutak slušaoci trebali povjerovati u istinitost radnje. Priča bi išla ovako:

Piše: Edin Forto (Džemo, otmičar Billa Clintona)

Noćni program Radija Zid bi počeo u tada najpopularnijem formatu. Adi i Mladen Vlaški pozivaju navijače Želje i Sarajeva da se javljaju u program. U trenutku kad krenu pozivi, u studio ulazi Karim i prekida program sa senzacionalnim vijestima. Američki predsjednikBill Clinton je otet. Oteo ga je Džemal, mladić izbjeglica iz Sarajeva. Uvukao se u Bijelu kuću sa poslugom, izvršio otmicu improviziranim oružjem i tražio da se svijetu objave njegovi zahtjevi. Jedini medij preko kojeg će komunicirati sa ostatkom svijeta je Radio Zid, jer je jedino tu stanicu slušao tokom rata. Jasmin Ferović će glumiti Clintona. Mirza Topić, Senad Pećanin, Vedrana Božinović, Mladen Kristić će se javljati u program kao razni novinari dopisnici iz svjetskih metropola. Adi i Mladen će glumiti sebe, a otmičara Džemu ću glumiti ja.

Tako je i bilo. Krenulo je sa Sarajevom i Željom. Čekao sam kod kuće uz telefon i Riz prijemnik prikačen na akumulator. Objavio je Karim da snage UNPROFOR-a zauzimaju Radio Zid i namještaju satelitski link sa Bijelom kućom. Ja, Džemo, objavio sam da ću pustiti Clintona samo pod uslovom deblokade Sarajeva. U programu su se izredali dopisnici iz Moskve, Berlina i Pariza, sve mahom pospani glasovi ratnih novinara BH Dana i Radija Zid. "Nešto se čudno dešava," govorili su i špekulirali. Dogovoreni dio emisije je bio pri kraju. I onda se desio preokret.

Počeli su zvati slušaoci, potpuno dosljedni i izrazito detaljni. Stariji čovjek se predstavio kao predsjednik kućnog savjeta nebodera u Ulici Marka Marulića. "Bez panike se spuštamo u podrume u očekivanju NATO bombardovanja. Skupljamo zahtjeve od stanara da proslijedimo Džemi." Nakon toga dopisnici iz novih gradova. Pa zatim Džemina cura: "Džemale, nije valjda da si zbog mene poludio!" Zatim huligan koji je prijetio da će ubiti Džeminu curu ako ne oslobodi Clintona. "Još mi samo treba i NATO bombardovanje!" Progam je išao do četiri u jutro. Ekskluzivno uključenje je imala i moja mama glumeći Džeminu: "Ubij ga, sine!". Svi u improvizaciji, uživajući u snu u koji nas je Karim gurnuo. Sanjajući da držimo konce u svojim rukama, makar i uz pomoć tinejdžera, izbjeglice otmičara.

Sljedeći dan su brujali telefoni na radiju. Jedni su zvali da pitaju šta se na kraju desilo, drugi da čestitaju za nezaboravan program. Oslobođenje je objavilo podatak da Zid ima najveću slušanost u gradu. Bili smo nenaspavani i ponosni. I tad se pojavio direktor Raka: "Nećete se zajebavati na mom radiju!" Urlao je i vratio nas u stvarnost. Svaki pokušaj kreativnog bijega biti će ugušen pucnjem sa brda ili naredbom kakvog tupavog direktora.

Epilog
Početkom proljeća 1995. napravio sam dernek da proslavim sređivanje dozvole za izlazak kroz tunel i odlazak na liječenje u inostranstvo. Neposredno prije puta, sretnem Karima i kažem mu svoju namjeru, a on će na to: "Ne idi, Forto. Ostani i izdrži još malo. Skoro je kraj rata. Niko te tamo ne čeka. Bit ćeš izgubljen." I bio je u pravu. Postao sam jedan od mnogih izgubljenih likova, nevidljivih ljudi iz Karimove priče.

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba