Protest.ba: Zvuk tišine

Foto: Tarik Samarah


Piše: Nermin Čengić

Isplaniraš zločin, počiniš zločin i pobiješ HILJADE ljudi. Priznaš da si počinio taj zločin, da si pobio HILJADE ljudi. Onda se malo prošetaš, prodinstaš kupus, ispečeš koju pitu i slobodan si.

Ostadoh bez suvisle riječi pa ću se poslužiti riječima drugih i parafrazirati pjesmicu Pola Sajmona koju sa Art Garfanklom otpjeva prije "preko nekoliko godina". Nikad aktuelnijom od sadašnjeg trenutka ne bi.

Pozdravljam te tamo, stari prijatelju, dođoh da popričamo još jednom.
Ono što gledam, posijano je dok sam još sanjao. Sad prerasta u krik.
Ono što mi je rođenjem usađeno u mozak i dalje ostaće, u zvuku tišine.

U nemirnim snovima hodao sam uskim ulicama presvučenim crnom kaldrmom, ispod oreola ulične svjetiljke. Podignutom kragnom teksas jakne sam se štitio od hladnoće i vlage, u "starkama" gazio blatnjave rovove, i smijao se zvijeri koja ne prašta ljubav.

Oči su mi probadali blještavim svjetlima granata i svjetlećih metaka koji su prolamali noć i remetili zvuk tišine.

U sjaju svijeće sam vidio desetine hiljada mrtvih pa i više.
Nijemi su pričali.
Gluhi su slušali.
Pisane su riječi koje nikad izgovorene neće biti. Niko se usudio nije da poremeti zvuk tišine.

Budale, rekoh im, pojma nemate. Ova tišina galopira, raste.
Slušajte riječi koje mogu naučiti, uzmite ruke koje vam se pružaju.
Ali riječi kao nečujne kišne kapi padoše, odjekujući iz bunara tišine.
Ljudi se klanjaju i mole neonskom bogu kog sami stvoriše.

Upozorenja poput proročanstva blješte, napisana po tramvajima, na zidovima,
u haustorima, na transparentima, na sleđenim licima.
Šaptala su kroz zvuk potpune tišine.

Toliko o tome, a sad ponovo pred televizore na novu (tor)turu Dodika, Čovića, Tihića i bratije. Kad oni završe, prebacite na National Geographic
ili Discovery da vidite i malo svijeta, jer za svog života vizu dobiti nećete jer se vize ne daju stanovnicima zemalja koje ni same nisu sigurne u
vlastito postojanje, niti rade bilo šta na tome da dokažu da postoje skoro pa hiljadu godina. Možda je to i dobro jer bi ta, skoro pa hiljadugodišnja
zemlja, crkla od stida kada bi vidjela šta joj se radi, ko je vodi, ko joj sudi i ko i kako joj presuđuje.

http://www.youtube.com/watch?v=pDYxgDO5bCI


Vezano:
Biljana Plavšić krajem oktobra na slobodi
Sarajevo: Protesti pred zgradom UN-a

protest.ba/radiosarajevo.ba