Protest.ba: Šutimo...

Piše: Nermin Čengić

I baš kad je krenuo san, kad sam mislio da ću odlevitirati bar ovih devetak dana na krilima normale tokom filmskog festivala, ne prođe ni par sati, a papanluk nadvlada ljepotu ljetne večeri.

Dva kretena, umobolnika i debila su odlučila za pojas zadjenuti pištolje i pravac u kafanu. Tamo ih je dočekala njihova buduća žrtva, njihovo ubistvo.

Apsolutno mi ne pada na pamet, niti imam ikakvu želju i najmanju namjeru da istražujem razlog svađe, netrpeljivosti, nemogućnosti normalne rasprave, razgovora u odnosu na razbacivanje metaka po nečijem tijelu. Shvatam da je ubijen još jedan život i to, kako se navodi, zato što nije htio uslužiti dva idiota.

Denis Mrnjavac nam se ponavlja, Denis Mrnjavac je bio tek početak.

Danas, Sarajevo šuti. Danas je Sarajevo postiđeno jadnicima koji žive u njemu. Niko ne progovara, a sve prolazi kao tek jedna od vijesti u ovdašnjim nam medijima. Razlozi su jasni. Festival je, da se ne kvari atmosfera. Da nam jedan slučaj ne pokvari raspoloženje… niko se ne buni, ni po ulici, ni po forumima nema pretjerane vike-cike… tek osjetno skoro bezvoljna negodovanja “oko ove situacije”. Izgubili smo osjećaj, za sebe, za druge…

Dok smo se ponadali da nas ima, da smo živi, da nam je stalo nakon burnih protesta nakon svirepog ubistva Denisa Mrnjavca, iako ništa konkretno ni tada nije urađeno, sad je već jasno, žao mi je ali je upravo tako, da smo izgubivši Amara Mistrića, konačno – izgubili sebe. Predali smo se.

Danas će neke oči plakati jer jedne duše više nema, a ostali će nastaviti veselje i smijeh jer odbijaju saznanje da te duše nema. Uništen je san. Još jedan život smo izgubili. Još jedna nada manje. Tek nabrajamo, dodajemo u konačan zbir. Više nas nije ni strah. Samo šutimo…

protest.ba/radiosarajevo.ba